STAV

Muzika i politika

Turbofolk - nakazni muzički mutant nastao sintezom orijentalnog ritma i zvuka, rock rifova, prostačko-stupidnih tekstova i isto takvih spotova - pokazao se kao odlično sredstvo za amortizaciju nezadovoljstva velikog broja ljudi, nezadovoljstva uzrokovanog niskim standardom i uopšte lošim kvalitetom života 90-ih godina
260 pregleda 5 komentar(a)
muzika, koncert, Foto: Shutterstock
muzika, koncert, Foto: Shutterstock
Ažurirano: 17.10.2018. 08:52h

Neću otkriti toplu vodu kada ustvrdim da su turbofolk i mediji koji su tu muziku 90-ih godina prošloga stoljeća napadno promovisali bili desna ruka tadašnjih vladajućih režima u Srbiji i Crnoj Gori u održavanju istih na vlasti. Možda je pretjerano reći da je turbofolk bio svjestan projekat i proizvod Miloševićevog establišmenta, ali - kad se već pojavio - tehnolozi vladavine u okviru Miloševićevog režima itekako su umjeli da ga iskoriste u skretanju pažnje masama sa ozbiljnih problema koji su tada potresali društvo.

Turbofolk (u kome zapravo ponajmanje ima elemenata izvornog folka) - nakazni muzički mutant nastao sintezom orijentalnog ritma i zvuka, rock rifova, prostačko-stupidnih tekstova i isto takvih spotova - pokazao se kao odlično sredstvo za amortizaciju nezadovoaljstva velikog broja ljudi, nezadovoljstva uzrokovanog niskim standardom i uopšte lošim kvalitetom života tih godina.

Kad je poslije promjene režima u Srbiji 5. oktobra 2000. TV Pink - glavni emiter turbofolka i sličnih programskih sadržaja - nesmetano nastavila postojati i emitovati program, onima malo inteligentnijim bilo je jasno da od suštinskih društvenih promjena neće biti ništa i da i novom srbijanskom režimu - budući da, kako se kasnije i vidjelo, nije imao namjeru sprovoditi korjenite reforme društva - trebaju isti mehanizmi manipulacije kao i onom koji je srušio i naslijedio. A kad su se nekoliko godina kasnije - opet najprije na Pink TV - pojavili i rijalitiji, i onima sasvim prosječno inteligentnim bilo je jasno da manipulacija i zatupljivanje širokih narodnih masa primitivnom zabavom obogaćuju svoje forme.

Budući da je Pink TV i tada emitovala svoj signal i izvan Srbije, zatupljivanje naroda primitivnozabavnim sadržajima koji su se emitovali na ovoj televiziji bilo je korisno i vladajućim režimima u drugim državama ex SFRJ. Jer - uprkos brojnim međusobnim antagonizmima - svi ti režimi imaju jednu bitnu zajedničku crtu: svi zaziru od korjenitih društvenih i ekonomskih reformi i svi pokušavaju održati društveni status quo; drugim riječima, to zapravo znači da ti režimi funkcionišu tako što legitimizuju užasno i nepravedno socijalno raslojavanje nastalo devedesetih godina prošloga stoljeća favorizujući one koji su se u tom raslojavanju enormno obogatili.

(Nikad priznata) uzajamna veza turbofolka i vladajućih režima u Srbiji i Crnoj Gori nije, međutim, i jedina poveznica između - nazovimo je tako - određene vrste novokomponovane muzike nastale poslije 1990. godine i nekih njenih izvođača, sa jedne strane, i političkih karijera aktuelnih predsjednikâ Srbije i Crne Gore, Aleksandra Vučića i Mila Đukanovića, sa druge. Postoji, naime, jedna zanimljiva analogija između evolucije stvaralaštva jednog, npr. Miroslava Pržulja, poznatijeg po umjetničkom imenu Lepi Mića i Baje Malog Knindže i političke evolucije Aleksandra Vučića i Mila Đukanovića, analogija koja, mislim, dosad nije bila uočena.

Na što mislim kad ovo kažem? Pokušaću to eksplicirati u redovima koji slijede.

Evo muzičke evolucije Lepog Miće: 1989. godine - dakle neposredno pred početak građanskog rata u bivšoj SFRJ, ali još uvijek u vrijeme mira i (relativnog) prosperiteta - Lepi Mića objavljuje album pod nazivom Rulet sreće. Pjesme na tom albumu imaju sljedeće nazive: „Rulet sreće“, „Poljubac“, „Ti si lijepa, djevojko“, „Ti si moje toplo ljeto“, „Lijepa Mara“, „Djevojački nemir“, „Bombona“, „Kad se sjetim Bosne“. 1990. godine - kad se početak raspada SFRJ i rata na ovim prostorima već uveliko mirišu, ali još uvijek nisu počeli - Lepi Mića izdaje album Sad kad se rastajemo. Pjesme na tom albumu nose sljedeće nazive: „U ovom gradu“, „Sve se vrti u krug“, „Garo moja“, „Živim kao pijanica“, „Bitanga i princeza“, Da li znaš, da li znaš?“, „Sada kad se rastajemo“, „Vrati se, vrati se“. Autor ovih redova priznaje da nije slušao pomenute pjesme (niti ima namjeru), ali iz njihovih naslova vidljivo je da je u pitanju tematika tipična za folk muziku; to će reći da je u pitanju primitivno izražavanje ljubavi i neke vrste nostalgije i samosažaljenja.

1992. godine počinje rat u Bosni i Hercegovini, a sa početkom rata dolazi i do radikalne promjene tematike pjesama Lepog Miće. Te 1992. godine Mića objavljuje album Krvava svadba, na kojem se pjesme: „Balada o Radovanu“, „Gora Romanija“, „Hercegovino naša“, „Krvava svadba“, „Ratkova vojska“, „Republika Srpska“, „Srbin svoje izgubiti neće“, „Srbin svoje ne da“. 1993. i 1994. godine - dok rat u BiH bjesni punim intenzitetom - Lepi Mića izdaje još dva albuma sa pjesmama (kvazi)patriotsko-šovinističko-ratnomotivatorske tematike: 1993. godine album Pravoslavci i 1994. godine album Gdje cvjetaju božuri. 1995. godine, međutim, dolazi do političkog preokreta; Milošević, Tuđman i Izetbegović stavljaju svoj potpis na Dejtonski sporazum, kojim se zaključuje rat u BiH. A 1996. godine Lepi Mića izdaje novi album: Ženo plave kose. Pjesme na ovom albumu nose sljedeće nazive: „Ženo plave kose“, „Kome da kažem“, „Ti si meni“, „Voleću te“, „Samo suze briši“, „Kad bi tvoje usne“, „Znam, dobro znam“, „Gubitnik“. Dakle, vrijeme rata je prošlo i Mića se sada vraća predratnoj, ljubavno-nostalgičnoj, tematici.

Muzički opus Baje Malog Knindže tematski je ujednačeniji od opusa Lepog Miće u smislu da kod njega nema mnogo odstupanja od (kvazi)patriotsko-nacionalističke tematike. Pa ipak, poslije niza albuma (kvazi)patriotsko-nacionalističko-ratnohuškačke tematike izašlih od 1991. do 1994, i Baja Mali Knindža 1994. godine - u vrijeme relativnog mira na teritoriji bivše Republike Srpske Krajine - objavljuje album Kockar bez sreće. Na ovom albumu su sljedeće pjesme iz čijih je naslova jasno o kojoj tematici se radi: „Prošli su moji vozovi“, „Htjeo bi negdje da odem“, „Ko je ljubio, taj ne ljubi više“, „Stari bagrem“, „Kockar bez sreće“, „Večeras dame biraju“, „Nemoj me lagati, mila“, „Ona ne stanuje tu“.

Kad su ova dva kantautora u pitanju, sama od sebe nameće se sljedeća zakonitost: njihov opus (bio) je u direktnoj vezi sa društvenim zbivanjima i trendovima devedesetih godina na određenim teritorijama bivše SFR Jugoslavije. Dok je na tim teritorijama bjesnio rat, a nacionalizam i kvazipatriotizam bili u trendu, tematika njihovih pjesama bila je nacionalističko-ratnohuškačka. Kad bi rat prestao ili se smirio, odmah je dolazilo do okretanja provjereno slušanoj ljubavnoj tematici i tematici žaljenja nad samim sobom i svojim promašenim životom (što pogotovo, kako vidimo iz gore navedenog, vrijedi za Lepog Miću).

Dakle, muzički opus i tematika pjesama ove dvojice uveliko su zavisili od volje gospodara rata (i mira) na ex SFRJ prostorima početkom devedesetih godina prošloga stoljeća i od političko-društvenih trendova koje su isti diktirali. A podsjetimo se: i aktuelni predsjednici Crne Gore i Srbije - premda nisu bili na samom vrhu hijerarhije gospodara rata i ratnih huškača u Srbiji i Crnoj Gori - u to su vrijeme bili na strani politike koja se priklonila Miloševićevom modelu rješavanja srpskog pitanja u Hrvatskoj i u BiH te uopšte međunacionalnih problema na teritoriji bivše SFRJ. Razlika je samo u tome što je aktuelni predsjednik Crne Gore i tada bio na vlasti, a aktuelni predsjednik Srbije nije.

No, kao što jedne vanjske sile mijenjaju trendove u muzici, tako neke druge vanjske sile mijenjaju i trendove u zapadnobalkanskoj politici. Aktuelni predsjednik Crne Gore 1997. godine - pošto su crnogorsko društvo i sistem vrijednosti u Crnoj Gori već uveliko bili ruinirani sankcijama UN-a i njihovim posljedicama, te nezdravim socijalnim raslojavanjem ljudi na prebogate i presiromašne - shvatio je da nacionalizam i ratnohuškačka politika više nisu u trendu i naprasno je postao vjernik nove religije - evropejstva i evroatlantskih integracija. To isto - doduše mnogo godina poslije aktuelnog predsjednika Crne Gore - shvatio je i aktuelni predsjednik Srbije, i od nepokolebljivog borca za granice Srbije na liniji Karlovac-Karlobag-Ogulin-Virovitica postao je nepokolebljivi borac za ulazak Srbije u Evropsku uniju.

Sve je, dakle, pitanje trenutnog trenda - kako kod Lepog Miće i Baje Malog Knindže, sa jedne strane, tako i kod aktuelnih predsjednika Crne Gore i Srbije, sa druge. Trend je sve, iskrene ideje i ideologija ništa. Kao što Lepi Mića u mirnodopsko doba pjeva ljubavne pjesme, a u ratno doba ratnohuškačke, tako su i aktuelni predsjednici Crne Gore i Srbije u jednom periodu svoje karijere - onda kad je to u trendu - nacionalisti koji izoluju svoje narode od čitavog civilizovanog svijeta, a u drugom periodu svoje karijere - nedugo poslije onog prvog - kosmopoliti koji se beskompromisno zalažu za evroatlantske i sve ostale integracije. Po tom pitanju, nema nikakve razlike između ovih pjevača i ove dvojice političara; štoviše, analogija je opako potpuna.

Na kraju, možemo se samo zapitati gdje bismo kao narodi i države danas bili da - umjesto sa Lepim Mićom i Bajom Malim Knindžom - između aktuelnih predsjednika Crne Gore i Srbije, sa jedne strane, i muzičara, sa druge, možemo povući paralelu npr. sa stvaralaštvom jedne „Ekaterine Velike“ ili jednog „Laibach-a“, tj. sa njihovom tematskom ozbiljnošću i dubinom i njihovom tematskom dosljednošću. Takva pitanja, nažalost, uzaludno je postavljati zato što odgovori na njih spadaju u domen čiste fikcije. Jednostavno, takva blagodat izgleda da nam kosmički i/ili sudbinski nije suđena.

Autor je profesor na Fakultetu za crnogorski jezik i književnost na Cetinju

Bonus video:

(Mišljenja i stavovi objavljeni u rubrici "Kolumne" nisu nužno i stavovi redakcije "Vijesti")