Na Jadranu niče novo jedinstvo radničke klase - Vijesti.me
BALKAN

Na Jadranu niče novo jedinstvo radničke klase

Sve veći egzodus ljudi iz tih krajeva u zemlje Europske unije, kombiniran s nemogućnošću da kad se odbiju hrana i svakodnevna potrošnja uspiju ikakvu značajniju sumu od skromnih plaća uštedjeti za zimu, doveo je do toga da su gotovo prestali dolaziti na Jadran kao sezonski radnici

Split
Split (Foto: Shutterstock)

Prošlog ljeta, krećući predvečer s parkinga ispod tvrđave Gripe u Splitu, koja jeste u užem centru, ali je malo vanka turističkih ruta, prišao mi je jedan zbunjeni momak i pitao me da ga uputim prema autobusnoj stanici kraj bolnice Firule, jer se malo izgubio. Ponudio sam da ga odvezem autom do tamo i onda smo u te dvije-tri minute izmijenili nekoliko rečenica.

Rekao mi je da je iz Bosne, da već nekoliko mjeseci rade teški fizički posao postavljanja nove fasade na bolnicu, da im još ništa nije plaćeno, da spavaju u Podstrani, izvan Splita, da planira sve zarađeno odnijeti svojima, zahvaljujući čemu će preživjeti predstojeću zimu te da je ovo prvi put kako je uopće prošetao po gradu i da mu je Split predivan.

Ta epizoda mi je bila poražavajuća, jer se očito radilo o pristojnom mladom čovjeku, koji se bez ikakve sindikalne zaštite bori da uopće preživi radeći teške fizičke poslove, a sve se to događa tik do nas koji takve stvari nismo pretjerano primjećivali. Kad sam to ispričao nekim prijateljima, oni su mi ispričali slične priče o kuharima iz Bosne i Hercegovine, koji po Hvaru rade po 10-11 sati dnevno u restoranima, također bez ikakve pravne zaštite i za minimalan iznos.

Ovog ljeta je takvo stanje eksplodiralo. Naime, kako je već poodavno postala stvar ekscesa da ljudi iz Dalmacije rade konobarske i pomoćne poslove u velikim hotelskim kompleksima, najveći broj takvih radnika dolazio je iz pasivnih krajeva Hrvatske. Pretežno iz Slavonije. Sve veći egzodus ljudi iz tih krajeva u zemlje Europske unije, kombiniran s nemogućnošću da kad se odbiju hrana i svakodnevna potrošnja uspiju ikakvu značajniju sumu od skromnih plaća uštedjeti za zimu, doveo je do toga da su gotovo prestali dolaziti na Jadran kao sezonski radnici. Umjesto njih, ove sezone masovno su ih zamijenili radnici iz Srbije, Bosne i Hercegovine te Makedonije, koji su zbog socijalne realnosti u vlastitim zemljama spremni raditi za osjetno manje plaće od preostalih hrvatskih radnika koji su tu na redovnim plaćama.

Taj proces uzrokovao je dvije stvari, jednu bolju, a to je ponovno uspostavljanje intenzivnih kontakata ljudi s ovih prostora i njihovog zbližavanja, te drugu, lošiju u vidu rušenja cijene rada hrvatskih radnika, što će logično dovesti do porasta ionako nepodnošljivog nacionalizma. S obzirom na to da je prilično izvjesno kako će se ovaj proces u budućnosti samo dalje razvijati, ukoliko ne dođe do neke radikalne promjene, očito je kako bi to u jednoj od opcija moglo dovesti do uspostave novog klasnog jedinstva u realnoj bijedi.

Teško je prognozirati u kojem će se od ova dva potencijalna smjera stvari razvijati, ali ono što je definitivno tužno jest činjenica da se danas, skoro četvrt stoljeća od okončanja ratova za jugoslavensku baštinu, konačno okončava proces pauperizacije nekad moćne radničke klase, koja je zapravo po kvaliteti života živjela solidnim i danas nezamislivim standardom. To je, naravno, samo još jedan dokaz u prilog tezi da su ratovi poslužili za otimačinu društvene imovine.

S druge pak strane, činjenica je da sve ovo skupa još uvijek nije do kraja osviješteno među brojnim građanima i socijalno deklasiranim radnicima, budući da i dalje jednakim intenzitetom egzistiraju ratni narativi, i dalje se vrlo jednostavno upale strasti i neusporedivo više energije, strasti i emocija su ljudi spremni uložiti u raspravljanje o uzrocima rata, nego o njegovim posljedicama i vlastitoj realnosti. Dok god to bude tako, potonuće u zajedničku socijalnu bijedu bit će sve intenzivnije.

(oslobodjenje.ba)


Vidi sve komentare

Najčitanije iz sekcije Kolumne