Je li vas strah? Mene jeste i nemam problem da to priznam javno.
Ne znam je li tačno da je strah najstarije ljudsko osjećanje, ali sam sigurna kako je najjači pred nečim nepoznatim.
O koroni u obliku kovida19 nijesmo znali baš ništa do prije dva i po mjeseca, zato se i treba bojati nadolazeće opasnosti a ne vlastitog straha.
Prije nego što krenem sa uobičajenim pesimizmom - čiji uzrok ovoga puta ne leži samo u novoj pandemiji nego i u našoj staroj endemskoj bolesti depees89 - potrudila sam se da nađem bar još jednu poluoptimističku poruku.
Fiziolozi kažu da nas strah, u krajnjem ishodu, može učiniti spremnim za opasnost, što je dobra vijest nakon freškog suočavanja sa koronom. Loše je što nas previše straha može - potpuno blokirati.
Zato, oprezno i sa strahom.
***
Ovih dana, bojim se i posljedica licemjerstva. I to najprije onog koje pokazuju građani nepoštovanjem naredbi.
Ugrožavanje drugih pravdaju time što ovoj vlasti ništa ne vjeruju, pa im ne pada na pamet da je poslušaju.
Da su joj se bar jednom ranije jednako masovno usprotivili kao prije tri-četiri dana u centru Podgorice, danas bismo imali neku bolju.
Kakvo je to junačenje bilo, slike prepunih terasa preplavile su društvene mreže. I to ne kao opomena, nego podrška.
Taman kad je Vlada, istina neopravdano kasno, konačno naredila da se zabrani ćeranje inata sa opasnim virusom, podsjetila sam na fejsbuku kakve je mjere počeo da utjeruje Sebastijan Kurc.
Uz napomenu da austrijskog premijera, realno, nije moguće optužiti za autokratsko vladanje, prenijela sam njegovu naredbu o zabrani izlaska građana na ulicu.
Počeo je, i to neuobičajeno učestalo, da zvoni telefon. Kako možeš da podržavaš našu vlast, pa zar se ti ne zalažeš za ljudska prava, ovo je diktatura, ograničavanje kretanja i slobode uopšte...
Znam, ali dako nekako ova tri mjeseca preteknemo bez ljudskih prava i slobode kretanja, i to u svoju korist, kad smo trideset godina preživjeli i bez njih u korist režima, tako sam nekako odgovorila...
***
Oprez preporučujem i kad je u pitanju vlast. Možda nije prikladno sad analizirati koliko je zakasnila pri donošenju nekih radikalnih odluka, poput zatvaranja graničnih prelaza i škola.
Ipak moram, naročito zbog jednog detalja iz pisma Dragog Vujačića. Čija je porodica, do daljeg, najveća žrtva bolesne zloupotrebe društvenih mreža. - Sa nama je u avionu bilo mnogo ljudi iz Crne Gore. Čini mi se da je pola aviona otišlo u Podgoricu. Šta je sa njima, ne znam - ove tri Vujačićeve rečenice preskočila je većina medija.
Stvarno, što je bilo s tom polovinom putnika koja je 12. marta preko Tirane stigla u Crnu Goru? Takva pitanja kružila su po mrežama već dan poslije slijetanja, nadala sam se da su samo dio tračeva virtuelnih epidemiologa.
Vlast, međutim, nije tu zbog nade nego zbog djelanja, a odgovora još nema.
Ne znamo ni što se događalo sa studentima i svima ostalima koji su, nakon zabrane letova iz Italije, stigli u Crnu Goru preko drugih zemalja koje u tom periodu još nijesu bile proglašene rizičnim.
Jesu li svi smješteni u kućni ili državni karantin, ili su - možda neki, a možda i mnogi - iste večeri završili u Bokeškoj ili Njegoševoj. Na 20 santimetara od prijatelja kojeg su bili željni...
Zašto je to važno? Zbog opreza, jedan ljekar iz Vuhana na vrijeme je sugrađanima objašnjavao kako jedan inficirani - dok društveni život teče uobičajeno - za jedan dan može zaraziti još 90.
A mi smo do prošlog petka živjeli baš tako...
***
Od petka, baš strahujem zbog državnog licemjerstva. Svakoga dana održava se bar po jedan kongres divljenja krupnim mjerama koje je vlast preduzela.
Ne čuje se, međutim, ni riječ o proklizavanju državnih činovnika na tzv. sitnicama. Koje, ma koliko izgledale beznačajno, mogu nekome spasiti život.
- Izvinite, mogu li sa vrata da vas pitam, imate li alkohola?
- Ne! I odmah ću vam reći, da se ne stvara red, nemamo ni asepsola, ni antiseptičkih maramica, baš ničega za dezinfekciju.
- Imate li bar rukavice?
- Ne!
- Da nemate jednu masku, moram se taksijem vratiti doma?
- Ne!
- Znate li kad ćete dobiti makar nešto od svega ovoga?
- Ne!...
***
Devet puta je u srijedu popodne vođen ovaj dijalog, možda malo izmijenjenim riječima ali sa istim sadržajem, ispred vrata podgoričkih apoteka.
Do prve sam stigla nakon tri kilometra pješačenja. S dušom u nosu, iz dva subjektivna razloga - težine i krštenice. Plus tri objektivna, medicinska, koji me svrstavaju u visoko rizičnu grupu.
Je li ovo moguće, pričala sam ulicama sama sa sobom. Da sam poluđela, nije mi dobacio niko od prolaznika. Ili samo nijesam uspjela da čujem, besprijekorno sprovodeći naredbu o distanci od dva metra.
Do državne više nijesam imala snage, raspitala sam se telefonom. Maske nijesu imali, alkohol jesu ali samo na recept.
Do njega elektronski ne mogu, nemam pametni telefon, a ni pameti da se u tu svrhu poslužim iz kuće laptopom.
Da krenem pješke još četiri kilometra, nije bilo realno. Da jeste, ne bih imala 125 kg...
***
Još manje je bilo realno da Vlada, koja je vrlo efikasno stukla stotine i stotine miliona na pale garancije svojim propalim tajkunima, nije uspjela da za dva i po mjeseca nabavi maske, maramice i rukavice koje koštaju po 20 centi.
Alkoholu od 28 eura nijesam se ni nadala...
Kako sad da ne strahujemo, kad državni aparat nije bio kapac da na vrijeme napravi zalihe jeftinih sitnica za samo šeststo hiljada ljudi?
I kako da se uzdamo da će za sve koji zaglave u bolnici blagovremeno nabaviti skupe krupnice. Koje omogućavaju lakše disanje, da ne mračim sad sa načinom umiranja...
Bilo je dovoljno vremena za učenje na tuđim greškama, a naročito na tragičnom iskustvu Italije.
Čije je državno zdravstvo, inače, među vodećim u Evropskoj uniji. Možda se baš zbog toga, na početku epidemije kad je bilo i najpotrebnije, ona nije pretrgla da pomogne svojoj članici.
***
Crna Gora to nije, zato me je strah i da se naša vlast ničim izazvana i dalje uzda u podršku sa Zapada. Prodimila sam onoga dana kad su činovnici Evropske unije priznali da su započeli trijažu među zemljama Starog kontinenta.
- Gospođa Jevropa, jednako je licemjerna od Berlinskog kongresa do danas! Čuvaće opremu i ljekove samo za svoje bogate države, umjesto da štiti cijeli kontinent. Tako je životima sirotinje sa Balkana, koji je vazda prezirala, čuvala sebe u svim ratovima, ne samo ovom protiv korone. Nemojte da mi je ko na ovom profilu više pomenuo jevropske standarde i podršku Balkanu - izdušila sam tog dana na fejsbuku, kad već nijesam u prilici da svoj bijes istresem u lice evropskim zastupnicima u Podgorici.
Nije mi nadmoć interesa nad humanošću i logikom izgledala tako ponižavajuće još od tragedije u BiH. Koju je zajednica evopskih država tri godine posmatrala, razmatrajući hoće li jedne sedmice uputiti apel, a druge humanitarnu pomoć.
***
Podijeliti, u ovakvoj opasnosti, stanovnike jedinstvenog prostora na one čije su države negdje učlanjene i one čije nijesu ne samo da je bilo političko licemjerstvo, nego i ljudsko zastiđe.
Zaludu se kasnije komesar za proširenje trudio da objasni kako odluka baš i ne mora da znači ono što u njoj piše...
Koliko je uopšte siromašnih zemalja van EU, osim Crne Gore, Srbije, Kosova, Albanije, Makedonije i BiH. Sve zajedno, ni četvrtina Italije po broju stanovnika.
***
Da ne bismo doživjeli njenu sudbinu, evropsko malo za nas je veoma mnogo. Nažalost, u Briselu ne čitaju moje kolumne.
Nadam se da su makar pročitali odgovor premijera Duška Markovića, prvi put za tri i po godine pominjem ga pod punim i imenom.
Zato što je i on ove sedmice evropsku politiku prema Balkanu konačno nazvao - pravim imenom!
P. S. Mnogo je još razloga zbog kojih se ne bi trebalo “spuštavati niz evropsko uže”, pretrglo se mnogo puta. U prošlosti, iz te Evrope krenula su četiri krstaška i dva svjetska rata, četiri pohoda na Rusiju, nekoliko organizovanih progona Jevreja. U prethodnom vijeku odrekla se kolonija, nekih silom nekih milom, ali ne i tradicionalnog kolonijalnog odnosa prema njihovim stanovnicima. Posljednjih godina, sa Turskom otvoreno trguje sirijskim izbjeglicama. Otkud, onda, nada da bi sa Balkanom u doba korone moglo biti drugačije - nije bilo ni prije nje, a bojim se da neće ni poslije...
Bonus video:
