Neophodna katarza - Vijesti.me
STAV

Neophodna katarza

Odnos prema otvaranju dosijea tajnih službi je možda jedan od najvidljivijih pokazatelja spremnosti za demokratizaciju

Dokumenti
Dokumenti

Nedavno je u Podgorici u organizaciji Građanskog pokreta URA održana konferencija  sa temom - Otvaranje dosijea tajnih službi. Imam utisak da je naša javnost vrlo šturo obaviještena o ovom događaju. To veoma loš sindrom. Možda pokazuje odnos pretežnog dijela društva prema ovoj značajnoj temi.

Odnos prema otvaranju dosijea tajnih službi je možda jedan od najvidljivijih pokazatelja spremnosti  za demokratizaciju crnogorskog društva. Plašim se da u Crnoj Gori još nema te spremnosti. A ta vrsta katarze je neophodna kako bi se raskrstilo sa totalitarnom prošlošću i društvo dovelo do početka procesa istinske, nefingirane demokratije. O ovom problemu se dosta posalo imajući u vidu iskustva iz mnogih zemalja čiji su represivni režimi imali potrebu za formiranjem dosijea običnih građana, prije svega kritičara režima. U totalitarnoj stvarnosti ti građani su proglašavani neprijateljima i prema njima su sve preduzete mjere legitimne, kao prema spoljašnjem neprijatelju. Od praćenja, prisluškivanja, ucjenjivanja, zatvaranja, prebijanja, pa i ona krajnja - likvidiranje.

Otvaranje dosijea je kompleksna tema. Na pomenutoj konferenciji razmatrani su mnogi aspekti ovog problema -  pravni, istorijski, politikološki, filozofski, sociološki... Opšte je mišljenje da se ovaj proces mora otpočeti i dovesti do kraja ako Crna Gora i njene elite žele da grade slobodno društvo.

Crnogorsko javno mnjenje nije pripremljeno za donošenje Zakona o otvaranju tajnih dosijea, niti adekvatnih lustracionih zakona. Postoje mnogi razlozi. Možda je najupečatljivji onaj koji možemo izraziti jednim pitanjem - da li se u Crnoj Gori desila 1989. godina? Sigurno da nije ni u približnom obimu kao u drugim državama komunističkog bloka. O dekomunizaciji društva ne može se ni govoriti. Čak je dominantna teza da se bez tog perioda ne može zamisliti nezavisna Crna Gora. Kao da u istoriji Crne Gore nema druge državotvorne tradicije sem komunističke. Mnogi doživljavaju da bi otvaranje ovog pitanja u punom kapacitetu bilo veliki udar na taj period...  Međutim, velika se  pažnja mora usmjeriti na one koji  su trpjeli zbog posvećenog rada tajnih policija. Mnogi građani i njihove porodice bili su izloženi političkim progonima, onemogućavani su u školovanju i napredovanju u karijeri, kompromitovani, ucjenjivani, lišavani imovine, hapšeni i izlagani torturi. Dešavalo se i da budu smeštani u psihijatrijske bolnice, podvrgnuti nehumanim tretmanima, osuđeni u montiranim procesima, držani u logorima godinama bez suđenja, internirani u logore,  nestajali ili fizički likvidirani.

Drugi razlog koji se može čuti je da je crnogorsko društvo neanonimno društvo, tj. kolokvijalno rečeno - svako svakog poznaje. Ovaj argumenat se naročito može čuti u prilog tezi da ne treba otvarati pitanja doušnika, tj.  da ne bi bilo dobro objavljivati njihova imena zbog neprijatnosti koji bi mogli doživjeti oni i njihove familije. Tačno je da bi  bilo neprijatnosti, ali se postavlja suštinsko pitanje - šta ćemo sa žrtvama doušničke mreže, koji su imali velike posljedice zbog njihove djelatnosti. Da li je bolnije prećutati zločine doušničke mreže ili patnje žrtava izazvane njihovom djelatnošću? Za mene nema apsolutno nikakve dileme u tom pogledu. Zakon bi morao imati imperativnu normu o potpunom otvaranju svih dosijea sa imenima i onih koji su zaslužni da ta dosijea u tom obliku i postoje. Naravno, crnogorsko društvo, politička i kulturna elita bi morala pripremiti društvo za taj bolan, ali neophodan proces, kako bi se maksimalno izbjegle vanzakonske posljedice koje bi trpjeli ovi ljudi, kao što je stigma, javni prezir, pa čak i osveta.

Argumenat protiv otvaranja je i veliki protok vremena od pada (ja bih ponovo postavio pitanje - da li je pao?) komunističkog režima, i mogućnosti da su mnogi dosijei uništeni. Sigurno da u tome ima dosta istine i veliki je protok vremena i sigurno su uništeni mnogi dosijei. Ali ako postoji samo jedan jedini dosije u arhivima tajnih službi neophodno je donijeti zakon koji će stvoriti mehanizme da se otvori. 

Dok postoji i jedan jedini neotvoreni dosije biće mnogo prostora za manipulacije i montaže tajnih službi, a samim tim i mogućnost manipulusanja ljudima i onemogućavanja njihovog slobodnog djelovanja. Vladimir Vodinelić o ovom problemu piše: ”Država… žrtvama duguje otvaranje dosijea. Namirenje tog duga je temeljni princip, a nije taj princip broj dosijea. Građaninu se otvara pristup dosijeima kako bi mogao sagledati uticaj službe državne bezbednosti na njegov život, na njegovu ličnu sudbinu. Svako kime se bavila politička policija ima pravo na potpuno sagledavanje posledica tog bavljenja po njegov život. Reč je o pravu da se spozna i razume sopstvena prošlost u koju se država umešala kao sudbina“.

Možda je jedan od suštinskih  razloga za tezu da ne treba otvarati dosijea u punom obimu i personalna struktura crnogorske političke scene;  i vladajuće i opozicione. Pitanje koliko je nas i sa kojim intenzitetom uplekano u rad tajnih službi i kreiranju dosijea i u komunističkom i u tranzicionom periodu. To nije mali problem ovdje u Crnoj Gori, naročito ako se ima u vidu protok vremena od smjene bivšeg režima.

Da zaključimo -  Konferencija o otvaranju dosije i  javna kampanja  koja bi morala da uslijedi treba da podstakne vlasti na donošenje Zakona koji bi svojim cjelovitim rješenjima doprinio izgradnji demokratskih institucija društva. Dosijee bi trebalo otvoriti na način koji je primjeren demokratskim zemljama, uz najmanje posljedice po građane. Otvaranje dosijea potrebno je  zarad suočavanja sa prošlošću i sistemima vrijednosti u okviru kojih su građani živjeli u vrijeme nedemokratskog režima, a u cilju izgradnje demokratskog, otvorenog društva kao najboljeg do sada primijenjenog oblika društvene organizacije.

Autor je član Savjeta Građanskog pokreta URA


Najčitanije iz sekcije Kolumne