Njegoš u našem vremenu - Vijesti.me
stav

Njegoš u našem vremenu

Prije svega - on je poeta, poslije svega - on je pjesnik, ali je u tom pjesništvu zabilježena kosmička drama stvaranja i drama našeg individualnog postojanja

Proteklo je dva vijeka od rođenja pjesnika i vladara Petra II Petrovića Njegoša, pjesnika za koga upravo važe riječi iz njegove Bilježnice da je „čovjek umno zrno bačeno u prozračnu brazdu Vremena“. Samotni cetinjski pjesnik, vjerovao je do kraja da je svjetlost kao umnost naše duše dokaz da pripadamo ne samo prirodi, već i besmrtnom obliku duhovnog postojanja.

Njegoš je izazivao „ljubopitstvo“ u svom vremenu ne prestavši da bude izazov sve do našeg. Savremenici pišu da njegova blistava pojava zadivljuje, i po riječima kralja Fridriha Avgusta: „Ovaj mladi episkop od oko 28 godina, visok, lepo građen čovek, veličanstvenog izgleda, prijatan, uglađen i obrazovan, upućen je i u poeziju...“. Po riječima Pedžeta: „Vladika je najlepši čovek koga smo videli... a ljubav koju ima prema svojoj zemlji izaziva divljenje i poštovanje...“. Njegoševa klasična ljepota, i sjajna pojava, znak je harmonije duha i tijela, i onih uzvišenih darova na kojima se ukrašen, „nad milionima drugih“ zahvalio Gospodu. I sam Njegoš potvrđuje riječi Luče da „izabrana tvorenija čest čine svome stvoritelju“, ali i onu predodređenost da takva obdarenost ne može imati dug fizički život. Ukazuje da je ljepota kao božanska poezija uzrok fizičke ljepote, i tu prelesnu divotu i njenu spiritualnost i krasotu obuhvatio je u Luči, ne zaboravljajući da njene tragove prepozna na zemaljskom licu pjesnikinje Milice Stojadinović, a sam postane uzor jednom talentovanom ženskom piscu - i njenoj knjizi visoke odanosti.

Zapisano je da je nakon jednog od svojih putovanja po mediteranskoj Italiji kucnuo štapom na Lovćenski vrh i glavarima smireno saopštio: „Ovdje ćete me sahraniti“ i tako su Lovćen i Njegoš, dvije veličanstvene pojave zauvijek sjedinjeni njegovim zemnim prahom: „Ko ne putuje, taj ne znade što je svijet“, zapisuje u svojim ispovijestima, umjetnički se oduševljavajući, kako piše Ljuba Nenadović, Rafaelovim Preobraženjem i helenističkom mermernom skulpturom Laookona i sinova u Rimu.

Opijen blagošću mediteranskih zemalja, impresioniran naročito „blagoslovenom Italijom“, Njegoš je putovanja - i kretanje u prostoru i vremenu, shvatao nezamjenjivim iskustvom i kao stvarnu fizičku promjenu mjesta i kao duhovno kretanje energijom svjetlosne iskre, kako je to opisao u Luči. Satkan od žara „zapaljene duše“, sposoban da se kreće kroz prostor i vrijeme, poezijom je probijao koprenu obmotanu nad čovjekovim ograničenim mogućnostima znanja, sa ciljem da poezija postane put istine i istina puta na kojoj se stiču sva saznanja o tajni stvaranja i tajni čovjekove sudbine.

Njegoš je svestrani genij, pjesnik i mislilac, poeta i filozof spajajući jezikom pjesništva, filozofske ideje, religiozni doživljaj i pjesničku sliku u jedinstveni simbol. Nema nijednog značajnog pitanja egzistencijalnog ili filozofskog, istorijskog plana ili najšire metafizičke ravni koje njegov radoznali intelekt ne nastoji da pjesničkim načinom objasni. Njegoševo poetsko kazivanje je mišljenje uliveno u slikovnost pjesničke forme, sa idejom da se dokuči suština. Tako on govori pjesnički, ne samo zbog ljepote poetskog jezika i estetskih vrijednosti poezije, već prevashodno njega zanima sama istine.

U cijelom našem kulturnom nasljeđu Njegoš je originalan po tome što je uspostavio svojom poezijom, simbolima i porukama vrijednosti našeg jezika, običaja, morala, istorije ali i političkih i društvenih prilika, postavši uzor kulturoloških obrazaca na kojima se osniva slojevitost identiteta Crne Gore. Istovremeno, on je duboko ostao posvećen filozofskim idejama o smislu postojanja i stvaranja, inspirisan da odgonetne zagonetnost životnog bitisanja.

Ovaj radoznali duh zavjetovan saznanju, imao je unutrašnji žar - eros saznanja takav da je zapaljenost njegove duše sagorela njegov mladalački polet tijela, posjedovao je skrivenu opijenost kojom je nadahnuta pjesma Noć skuplja vijeka. Prije svega - on je poeta, poslije svega - on je pjesnik, ali je u tom pjesništvu zabilježena kosmička drama stvaranja i drama našeg individualnog postojanja.

Sva tri velika spjeva: Luča, Gorski Vijenac i Šćepan predstavljaju misaonu sintezu - i jasnu misao o najvažnijim pitanjima života. Njegoš pripada onoj vrsti stvaralaca u evropskoj civilizaciji čija je briljantna misao sadrži pojmovnu cjelovitost. Na svim bitnim pitanjima on pravi misaone sinteze koje u sebi sadrže nedvosmisleno jasne poglede autora. Ako pogledamo u cjelini Njegoševo književno djelo i njegovu bez sumnje van-vremenu poruku, možemo s pravom zaključiti da pjesnik o suštinskim pitanjima postojanja i samog smisla bića svijeta, ima pouzdano stanovište i intelektualno postavljene odgovore. Na tim sigurnim polazištima u ontološkoj ravni, Njegoš će temeljiti i svoje ideje o politici, istoriji, društvenim kretanjima ili običajima sadržanim u tradiciji narodnog duha. Njegoš je čvrsto, u temelju bića, uspostavio umnost i um kao zakon (logos) postojećeg, koji se kao idealna norma manifestuje u prirodi kao ljepota, u međuljudskim odnosima kroz moral u ljudskoj istoriji kao pravednost. Pravednost koja „toržestvuje“ i-ne dopušta da je zlo pobijedi. I ta ontologija pravde i napori u očuvanju pravednosti u temelju je zemaljskog i (nad)zemaljskog oblika postojanja.

Njegošev idejni koncept predstavlja cjelinu koju će on izražavati podjednako u svim svojim djelima, i sukobe u sudarima dobra i zla, sagledavati iz najšire ravni kao pobjedu svetlosti nad mrakom, poredka nad haosom pravde nad svim oblicima nasilja. Bez obzira na otpore da se uspostavi zakon pravde u istorijskim okolnostima Njegošev konačni sud izveden je iz njegovih iskustava ne toliko njegovog filozofskog obrazovanja, koliko istinske životne mudrosti jednog promišljenog razumijevanja pravila života u kome „pravde ime treba da svetkuje“ sve što je uvedeno u život. Njegoš ima duboke pjesničke zaključke o postojanju i pret-postojanju, pita se o smislu vječnosti i vremena, prostora i kretanja, pravde i morala, svjetlosti i ljepote, da bi na tom temelju došao do odgovora o smislu našeg življenja.

Svoje najumnije djelo Luču, Njegoš je posvetio svjetlosti i vječnosti - svjetlosti na početku i kraju i on sam kao čisti trag munje što para nebom, uznio se visoko u čiste struje besmrtnosti. Ako moral ne može sasvim ukrotiti prirodu i biologiju, zadatak je čovjekov da tu prevlast stalno podstiče, i da kao „umna svjetlost“, onu „besputnu silu“ koja se protivi zakonu pravde neprekidno suzbija i ne miješajući dobro i zlo u vrijednosnom smislu, zasluži ime časnosti i ljudsko dostojanstvo.

Pjesnik iz porodice vladara i pisaca, sjedinjen zauvijek sa Lovćen-planinom postao je svjetionik - duhovna mjera kojom se od tada mjeri sve što je vrijedno u duhovnoj istoriji Crne Gore. Njegoševo poetsko kazivanje nastalo u zanosu intuicije i razuma - to razotkrivanje mišljenja u poeziji, znak je da je poezija postala spona različitih kultura i civilizacija, djelo neuporedivo, nemjerljivo i samodovoljno kao svjedočanstvo do koje uzvišene tačke može uzrasti duhovnost ovog prostora.

 


Najčitanije iz sekcije Kolumne