Vidim da je u medijskom fokusu (ne)postojeći notes Duška Kneževića.
Ljudi vole takve pričice - uzbuđuje ih ideja o mjestu gdje je sve zabilježeno. Ono što ne može biti zapisano drugdje, nalazi se - Tamo. Kad god prepoznam taj motiv - posebnog notesa - sjetim se Broja Jedan iz Alan Forda. On je stalno imao neke tajne sveščice koje su pokrivale sve - od Homera do danas…
Zapravo, sada je taj “notes” jedna zanimljiva društvena igra. MacGuffin iza kog se skriva čitava mreža socijalnih bolesti. Koliko je onih koji se iskreno nadaju da notes ne postoji? Ili onih koji sada sa zadovoljstvom “raspiruju” mit o notesu da vide ko će se u okolini unervoziti. Mora da je trenutno najmalignija kletva u državi - Dabogda te našli u Duškov notes…
Taj Duškov notes (ako postoji) jedna je vrsta crnogorskog Ko je ko u korupciji i “činjenju”. Čak i ako ne postoji taj notes, priča o njemu vrlo je znakovita bilješka o današnjoj Crnoj Gori i jadnom stanju u njoj.
Na koncu, ne znamo da li je Duško Knežević imao takav notes, ali da postoji takav notes mitropolita Amfilohija, Đukanović bi tamo, izgleda, bio upisan posebnim slovima. Kao crkveni praznik…
Nekada smo se smijali tetkama i stričevima koji su sve što je loše u SFRJ, državi našeg odrastanja, objašnjavali na jednostavan način - Kriju istinu od Tita. A budući da od njega kriju istinu, on nije kriv čak ni za sopstvene loše odluke, jer ih je, je li, donio na osnovu odusustva uvida u istinu. Koju su sakrili zli “birokrati i poltroni” oko njega. Uvijek neki - oni. Najbliža okolina. Na koju imaginacija podanika tovari sav teret loših odluka. Jer, Vrhovni je nedodirljiv.
Svega toga, tog prividno naivnog društvenog rituala sam se sjetio kada sam vidio ovonedjeljnu izjavu mitropolita SPC u Crnoj Gori Amfilohija o tome da od Mila kriju “pravu istoriju” i podmeću mu “lažnu”. Ko? Istoričari koji su oko njega. Važno je da on - nije kriv. Ova mitropolitova izjava znači još nešto - poziv crnogorskom predsjedniku da se vrati “pravoj istoriji”, i, koliko shvatam, neće više biti nikakvih problema… Tako to zamišlja mitropolit.
To što je ta njegova “prava istorija” utemeljena mnogo više na predanju i mitu, nego li naučnoj istini, ne zabrinjava mitropolita. Bitno je da je njegova. Da se Đukanović vrati “staroj istini/istoriji” koju je nekada dijelio sa mitropolitom, dobar dio žestokih crnogorskih “opozicionara”, jednako kao mitropolit, sve bi mu drugo odmah oprostio. Bio bi tada Đukanović i uzorit demokrata i pravedan vladar i skroman građanin. To je suštinski najopasnija boljka u crnogorskom opozicionom biću. I ne vidim kako ju je moguće izliječiti.
Dok god Đukanovića crnogorski Srbi i Crnogorci napadaju zbog različitih stvari, on je siguran.
Danas su i duštvene mreže jedna vrsta javnog notesa…
Ne znamo mi što je zaista jedan čovjek, što je njegova suština i smisao. Uvijek znamo samo ono što nam čovjek želi reći o sebi. Na sve moguće načine - riječima, posupcima, čak i muzičkim temama koje odabere za određenu priliku.
Ovdje imamo izvjesnog turskog biznismena, koji sebe vidi kao Majki Korleonea. Uz prilog na društvenim mrežama, odabrao je temu iz Kuma (Nino Rota). Sjećate se da je bivši crnogorski košarkaš u NBA svojevremeno najavljivan istom tom muzičkom temom. Ovaj opskurni i istovremeno žovijalni Turčin gošćen je na najvišim državnim adresama. Sebe je, očito, vidio kao nekoga od onih investitora kod diktatora Batiste, na Kubi, 1959…
Sviđalo se to nama ili ne - Turčin je krajnje iskren. Valjda zna gdje je bio i što je vidio. Ne znam kako to izgleda u (hipotetičkom) notesu Duška Kneževića ili Amfilohija Radovića, ali izgleda da je u notesu savremenog svijeta CG, doduše uz prekrasnu muziku, zabilježena pod stavkom - mafijaška država…
Bonus video:
