Novi "osloboditelji" - Vijesti.me
KONTRA(PER)CEPCIJA

Novi "osloboditelji"

Ilustracija
Ilustracija

Neprimjetna među ostalim vijestima prošla je ova: sa statističkim podacima su se pojavila uniformisana lica u Opštini Tivat i mladim ljudima iz osnovne škole predstavili „finim, proaktivnim i kulturnim“ putem program za služenje vojnog roka, kao mjesto izobilja, budućeg posla koji može da im obezbijedi sigurnu budućnost. Svijetla budućnost se kod moje generacije utirala na drugačiji način. Jedan od tih načina je bio da smo školske časove provodili u kino dvorani kada god bi se o nekom važnom datumu iz istorije snimio jugoslovenski ratni film. Tako bi nam predočili što i kako mi treba da mislimo. Viši cilj odbrane zemlje nužno je morao biti predstavljen kroz JNA za koju su nas naučili da je osjećamo kao vojsku naroda, koja taj isti jugoslovesnki narod brani i čuva. Svi su naši očevi bili vojska naroda kroz obavezni vojni rok.

Tako sam otplakala svaku bitku koju su filmadžije uspjele da predstave na platnu. Svakog brata čija je sestra morala da mu ostavi grob dok se ona povlačila sa ranjenicima u Bosnu... (uvijek je bilo da su se povlačili baš tamo) svaki život svaki podignuti mosta u vazduh... i danas kada gledam te filmove vrati mi se doživljaj iz sala u kojoj su kada bi partizani pobjeđivali neprijatelja osnovnoškolci burnim aplauzom pozdravljali filmsku akciju prepuni radosti da je neprijatelju vraćen udarac, istinski i da se mi ne damo u svojoj pravednoj borbi zavesti. Bilo je dovoljno za motivaciju. Tako je nastajala jugoslovenska kultura sjećanja, memorijali bitaka, spomenički kompleksi i posebna estetika arhitekture izgrađena na temi nadvladavanja fašizma. Cilj je bio human da se ne zaboravi antifašistička prošlost naroda i narodnosti i da se ne ponovi. Radio je to socijalizam.

Do kraja nije ispalo najbolje jer je vaspitna poruka imala, sem one transparentne, i skriveni poruku sa složenim posljedicama - projektovani neprijatelj DRUGI koji nije naš. Devedesetih je većina vidjela DRUGE kao odbranu napadnutog. Vojne komande sa političkim vrhovima znali su nešto što mi nismo - da je važno osvojiti sve što se može.

Posljedice su takve da je neophodno preispitati sve što sam/o naučila/i. Na koncu sve što smo iz tog znanja učili jedni drugima. Izmiče svjesnost i odgovornost. Sistem institucija pokazuje svaki dan da će se još čekati na nju jer je društvo poslušnih sljedbenika prva i posljednja odbrana vlasti. Mada iz moje generacije odrasle na rock ‘n’ rollu niko nije izabrao taj poziv. Ali su bili vojni obveznici. Znali su da će kao svršeni maturanti otići na obavezno služenje vojnog roka. Prije nego mi se vojska naroda smučila a sa njom i odbrana zemlje, bilo da se pjevalo „Pljuni i zapjevaj moja....“...“ko ne sluša pjesmu slušaće oluju“ ili da sam prošla pored kasarni kojih je bilo na sve strane, svaka je otpratila dečka u tu vojsku. Diljem bivše zemlje stizala su pisma duga muškarcima/braniteljima. Vojni rok je nekima pao lakše a nekom teže. Uglavnom, mi se nismo bunile. Ukoliko je bilo ožiljaka iz armije niko nije otvarao tu priču. Svi/e smo se trudile da se to zaboravi jer se služenje vojnog roka završilo.

Duboko negdje neprepoznata čučala je informacija da je to bio zahtjev države i vlasti, ne naroda kojem se pripada. Ne znam ni danas što sam toliko pisala u tim pismima, ali mi je bilo jasno da je bilans gubitak jedne godine života, da će faks završiti kasnije, da svi planovi ako ih ima moraju da čekaju dok se vojska ne odsluži, da postoje neizrečeni razlozi zašto su se većinom vraćali daleki, nepoznati, grublji... Niko od mojih prijatelja nije rekao da je u vojsci nešto naučio ili da je dobio na disciplini. Svi su pričali o drugarstvu ali o prednostima vremena provedenog u vojsci nikako. U sjećanjima ili traumama postojali su neki podoficiri desetari koji su onako nepismeno i nasilno (čitaj iz čiste zavisti) maltretirali one obrazovanije i senzitivnije tvrdeći da treba u njih utjerati čvrstinu. Čula sam priče o besmislenim zadacima i pogledima uprtim u sjaj i bijedu onih sa višim činovima. Rijetko da se pomenu neki primjer koji ih je nečem onako baš naučio. Ali kod „crveno“ pojedini su dobro zapamtili. Kazne za nepostizanje neophodne čvrstine su bile neljudske ponižavajuće. Govorili su o toj godini na sve načine samo ne na način da su dobili na odgovornosti, poštovanju i integritetu.

Danas, ribari ljudskih duša mešetare u mutnom (miks nesuočene prošlosti posebno vojske i policije i „mirnodopskog“ nasilja i kriminala koji je produžena ruka rata upravo bagažom tih formacija na ovim prostorima) i mogu uz dopuštenje direktora i veličanstven govor predsjednika Opštine da motivišu od 7 do 15 godina djecu pokazujući im statistike koliko je onih koji tvrde da za dobar život treba služe vojni rok... “o podmlađivanju kadrova“ u zemlji kojoj se to sve slomilo o glavu i koja i danas posrće pod teškim naslijeđem rata devedesetih koji je zametak čuvao baš u tim služenjima vojnih rokova u kojima su se muškarci spremali da budu bez osjećanja dok pucaju u komšije i prijatelje. Ne bi bilo razumno i zrelo pozvati se na nadu da su ta djeca jedva čekala da izađu iz sale ne bi li se putem savremenih tehnologija i društvenih mreža povezala sa sadržajima o kojima mi ni onda nismo imali, a ni danas nemamo, pojma, a čine njihovu realnost. Poput nas onda oni bježe na taj način od informacija da se ratovi ponavljaju. Njihov sajber prostor poput onog našeg ideološkog onda ih neće zaštititi da kada političari nastave ratne igre da budu dovoljno spremni da vojnim komandama pošalju ostav’, da traže razloge za „dezertiranje“ iz prislinih mobilizacija i ne dozvole da se ugiraju u projektovana neprijateljstva. To neće uraditi ni njihovi roditelji. Isti koji su se na već pomenute načine vraćali iz JNA.

Obrazac „mi u rovu, oni u rovu“, neće srušiti tehnologija, jer je stvarnost u kojoj su odrasli zapravo natopljena bolom svih naših/vaših kojeg su sve strane u ratu negirale lažima kako smo se branili. Neće negirati politike osvajanja naših političkih umova i kao mi koji smo mislili kako se fašizam ne može ponoviti jer je Bata Živojinović kao Valter dobro odigrao svoju ulogu, tako će Rambo biti putokaz XXI vijeka za sva bjelosvjetska ratišta, naftne platforme koje čuvaju kapitalističkim gospodarima, prva generacija onih čije su duše izgorele u balkanskim klanicama. Istinu o našem ratu naći će u rijetkim knjigama, ne u obrazovanju jer oni koji njime rukovode imaju svoje planove sa njima. Ne dajmo se od svojih prevariti.

Govor visokih vojnih zvaničnika i funkcionera na vlasti ponovio je poruku kako se čuva zadnji metak za sebe u onom imenovanju „fini, kulturni i proaktivni pristup“ i bezbjedna ekonomska sigurnost. Nisu dovoljni samo muškarci (pomanjkava ljudstva) i ženama je kroz onaj fini, proaktivni pristup ponuđeno da ispune svrhom svoj život. Vojni cilj upotpunio je onaj dobro znani patrijarhalni da rađa naciju. E sada će pod firmom rodne ravnopravnosti ona dvostruko učvrstiti svoju vjernost i odanost svojoj naciji ubijajući i mrzeći tuđu djecu. Administracija otvaranjem vojnog kontingenta ženama povećava broj života koji će ili ostati na stratištima ili će se kući vratiti izgubljenih identiteta spreminih da eliminišu sve oko sebe i u sebi. Njihovi bolovi će ubijati na našim ulicama ili će u kućama proizvoditi nasilje jer su prethodno izgorjeli kao ljudi. Dok je vojnim političarima pristup svim politikama (rodnoj i onoj obrazovnoj) apsolutno dozvoljen, organizaciji iz civilnog društva koja se zalaže za suočavanje sa prošlošću, tranzicionu pravdu, i kulturu nenasilja nemaju pristup mladima. Umjesto obrazovanja za mir i nenasilje (u sistemu).„svaki mladi čovjek mora proći instituciju vojske“. I niko nije pisnuo. Ni roditelji ni ostatak starijih od 18 godina. Zašto? Roditelji i ostatak starijih od... su i devedesetih bili stariji od 18. Očevi, djedovi, ujaci... su „oslobađali“ Vukovar, Dubrovnik, Sarajevo, Srebrenicu... To su oni čije su živote zauvijek promijenili ludi podoficiri, oficiri i generali... vojske naroda koji su im poslušnost predstavljali kao snagu i disciplinu u odbrani zemlje.

A ko je taj koji smije da kaže naglas da je čast i privilegija biti u vojsci nakon 90-ih... Samo oni koji na nepriznatim zločinima drže prazne demagoške govore (izbjegavajući odgovornsot na svim nivoima) dok lažu o tome kako postavljaju temelj građenja nove zajednice. Grade ih na novim smrtima i bolu i to mora biti jasno. Ovo je korak dalje. Danas zloupotrijebljeni ne samo za naše buduće ratove veći za bjelosvjetske kao jaganjci koji moraju da utihnu, jer je ta naivnost neponovljiva i neodbranjiva kada se zločini dogode.

P.S. Ovog juna sam putovala kroz Bosnu. Vidna je promjena. Na spomenicima antifašistima iz Drugog svjetskog rata je svježe cvijeće i lijepo su održavani.


Vidi sve komentare

Najčitanije iz sekcije Kolumne