O "neliberalnoj demokratiji" - Vijesti.me
OVOZEMALJSKI FILOZOFI

O "neliberalnoj demokratiji"

Nove evropske autokrate došle na vlast putem slobodnih i fer izbora, ali im to ne daje demokratski legitimitet da čitave političke sisteme transformišu u svoju korist

glasanje, izbori
glasanje, izbori (Foto: Shutterstock.com)

Zaokret Poljske ka autoritarnoj vladavini je pokenuo zvona za uzbunu širom Evropske unije i unutar NATO-a. Od kada je došla na vlast u oktobru, Stranka prava i pravde (PiS) Jaroslava Kačinjskog je napala Ustavni sud, politizovala pravosuđe i civilnu službu, te pokrenula napad na medijski pluralizam.

Kritičari PiS-ove vlade, na čelu sa premijerkom Beato Šidlo (sa Kačinjskim vlada iza scene jer on nema zvaničnu funkciju), kažu da te akcija imaju za cilj uvođenje „neliberalne demokratije“, slično onome što mađarski premijer Viktor Orban radi u svojoj zemlji u proteklih šest godina. Međutim, nazivati neliberalnom demokratijom ono što se stvara u Poljskoj navodi na pogrešno mišljenje - na način da podriva napore za obuzdavanje autokrata u pokušaju - poput Kačinjskog i Orbana. Na kraju krajeva, nije se samo liberalizam našao na meti napada, nego i sama demokratija.

Koncept „neliberalne demokratije“, koji se može pripisati eseju koji je 1997. napisao američki spoljnopolitički analitičar Farid Zakarija, trebalo je da opiše režime koji su raspisivali izbore, ali nisu poštovali vladavinu prava i ustav. Ta ideja je nastala iz razočaranja. U vrijeme zanosa nakon pada komunizma, prevladala je neka vrsta demokratske ekstaze (makar na Zapadu). Dostignut je „kraj istorije“ a činilo se da izbori, institucije i vladavina prava uvijek glatko funkcionišu.

Uskoro su, međutim, glasačka tijela koja su dobila moć, birala većine koje su koristile moć da ugnjetavaju manjine i krše fundamentalna prava. Poruka je bila jasna - sama demokratija nije bila dovoljna. Liberalizam - zaštita manjina i individualnih građanskih sloboda - morao je biti ojačan.

Riječ „liberalizam“, međutim, nema isto značenje za sve ljude. U mnogim krugovima je služio da opiše nesputani kapitalizam i punu slobodu izbora u ličnom načinu života. A alternativna značenja su prvobitno omogućila političarima poput Orbana i turskog lidera Redžepa Tajipa Erdogana da se založe za drugačiji oblik većinske demokratije.

Erdogan, naglašavajući tradicionalni islamski moral, počeo je da se predstavlja kao „konzervativni demokrata“. Orban je, u kontroverznom govoru 2014, objavio  svoju želju da stvori „neliberalnu državu.“ U skorije vrijeme, tokom izbjegličke krize, Orban je proglasio kraj ere „liberalnog bla bla“ i predvidio da će Evropa uvidjeti ispravnost njegove „hrišćanske i nacionalne“ vizije politike.

Smisao fraze „neliberalna demokratija“ nije nužno kontradiktoran. Tokom XIX i XX vijeka, mnogi demohrišćani su sebe nazivali „neliberalnim“. Mogli su se zapravo uvrijediti ako bi neko doveo u pitanje njihov čvrsti antiliberalizam.

To, međutim, nije značilo da oni nisu razumijevali i prihvatali važnost prava manjina u funkcionalnoj demokratiji (na kraju krajeva, manjine mogu postati većina na sljedećim izborima). Niti je to značilo da su neizabrane institucije poput ustavnih sudova smatrali nedemokratskim. Oni su „liberalizam“ povezivali sa individualizmom, materijalizmom i, veoma često, ateizmom; ali biti antiliberalan nije značilo odbacivati značaj prava ili nezavisnih institucija. 

Ono što predlažu vlade poput onih u Poljskoj, Mađarskoj i Turskoj je nešto prilično drugačije. Jedno je kritikovati materijalizam, ateizam ili čak individualizam. Nešto drugo je pokušavati ograničiti slobodu govora i okupljanja, medijski pluralizam ili zaštitu manjina. Prvo znači neslaganje u vezi sa različitim političkim filozofijama koje mogu opravdati demokratiju. Drugo je napad na same temelje demokratije. 

Izbori, na kraju krajeva, mogu biti nedemokratski čak i ako se vladajuća stranka uzdržava od punjenja glasačkih kutija. Ako se opozicione stranke sprečavaju da se približe biračima, a novinari se ne usuđuju da izvještavaju o neuspjesima vlade, biračke kutije su već napunjene. Nije slučajno što su mnoge demokratije koje su se pojavile nakon pada komunizma ustanovile ustavne sudove da štite prava i čuvaju pluralizam. Te institucije na kraju osiguravaju i održavaju demokratiju. 

Sve dok kritičari budu koristili frazu „neliberalna demokratija“ za opis onoga što se dešava u zemljama poput Poljske, lideri kao što je Kačinjski će jednostavno govoriti - „tačno tako!“ Daleko od toga da je shvataju kao kritiku, ova fraza osnažuje reputaciju ovakvih lidera kao protivnika liberalizma dozvoljavajući im da i dalje svoje akcije opisuju kao „demokratiju“ koja je, uprkos svim razočaranjima u posljednjih četvrt vijeka, i dalje najvažniji preduslov za pripadnost geopolitičkom „Zapadu“.

Osim toga, izraz „neliberalna demokratija“ potvrđuje priču da je demokratija u domenu nacionalnih vlada - i da je Evropska unija ta koja forsira nedemokratski liberalizam. To omogućava ličnostima poput Kačinjskog i Orbana da EU predstavljaju kao snagu neobuzdanog kapitalizma i libertarijanske moralnosti.

Činjenica da su nove evropske autokrate došle na vlast putem slobodnih i fer izbora ne daje demokratski legitimitet njihovim naporima da čitave političke sisteme transformišu u svoju korist. Umjesto da ih opisujemo kao „neliberalne“, trebalo bi da ih nazivamo onako što zaista jesu: „nedemokrate“.


Najčitanije iz sekcije Kolumne