Pedeset godina Praznika mimoze u Herceg Novom. Najstariji među praznicima u novijoj istoriji ovoga grada starog šesto i kusur godina. Praznik je osnovala SO Herceg Novi i Turistički Savez Boke Kotorske u čast cvijeta mimoza. Praznik mimoze je opšte mjesto identiteta grada. Kada kažete Herceg Novi mislite i na Praznik Mimoze. Žuti cvijet je stizao na sve strane Jugoslavije. U olimpijskom Sarajevu je ukrasio olimpijske krugove i svijet koji je tada došao kod nas. Tada smo bili otvoreni. Praznik mimoze čine različiti sadržaji, ali ima nekoliko snažnih grana na koje se oslanja: mimozu, ribe, vino, umjetničko-kulturne događaja i karnevalske fešte.
Naizgled lokalnog značaja, ali se u ovih 50 godina dobrano potrudilo da to bude više od lokalne fešte i tradicije. Koliko dobrog toliko i lošeg. Koliko zanimljivog toliko i manje zanimljivog. Možete biti zainteresovani ili ne, ali praznik opstaje jer je nekako uguran u turističku ponudu pa se putevi mimoze čas šire čas sužavaju. Proslavljao se nekad malo bogatije nekad malo siromašnije, nekad sa više sadržaja nekad sa manje. Nekad uspješno, nekad neuspješno. Svoje mjesto unutar praznika mimoze pronašli su umjetnici, berekini, mašakre, oriđinali, književnici... i domaći i strani.
Politika 90-ih ga je suzila maksimalno. Okupirala, zatvorila, transformisala u nešto posve drugo od one raznorodnosti i usmjerenosti na različite i susjede... Najednom je bio usmjeren samo na neke naše, do čije se kuće moglo doći pješke... očas. Suzio se krug prijatelja a povećao spisak neprijatelja. Opštinske i nacionalne vlasti su prepoznavale te neprijatelje u nekadašnjim prijateljima. Sramotili su nas dok nas nisu pretvorili u saučesnike i zarobljenike njihovih ratnih politika. Suština nekadašnje otvorenosti izgubila je trku sa zatvorenim, svadljivim, pretencioznim sadržajem kada se pojedine mediteranske, jugoslovenske muzičke umjetnike nije smjelo spomenuti a kamo li zasvirati neku od pjesama koje su jednako predstavljale mimozu koliko i praznik sam grad. Preživjela je mimoza ratne harange, deportacije i političke popevke. Grad je živio svoj praznik. Stazom karnevala, maskembala, mimoze, ribe vina i cvijeća.
Posrnuće u današnjim uslovima krenulo je mnogo ranije. Prema nečemu što ima 50 godina treba biti ozbiljan i planirati godinu dana. Je li godinu dana moglo biti da se sjećamo svega što nam je praznik. Pa eto i turistički. Ali nema tog znanja...
Manifestacija Izložba cvijeća bila je svake godine poseban događaj. Naravno, na početku je izložba imala reputaciju međunarodne i predstavljana je u elitnim prostorima. Održavala se u Titovoj vili, renomiranom prostoru na kojeg je grad nekad bio ponosan. Poslednjih godina je sve manje izložba cvijeća sve manje velik događaj. Smještaju je u prolazima nekih kompleksa poput prolaza u zatvorenom kompleksu košarkaškog terena ili se obavezno nađe u aulama nekih manjih hotela... Izgubila je na svojoj ljepoti i međunarodnosti jer nam od sukoba u 90-im nema komšija iz Konavala na koje smo podigli oružje i strpali ih u logor u Morinju unesrećujući ih i pretvarajući u neprijatelje. Naravno, ranije je bilo mnogo više cvjeća koje su ljudi donosili iz svojih vrtova i avlija. Novi se mogao podičiti rijetkim rastinjem i biljkama. Onda su došle godine koje su pojeli skakavci (Pekić). Eto prorijedilo se bilje, ali i ljudi.
Herceg Novi ima i dalje svoj praznik ali ima i: skupu privatnu Parking službu na čitavoj svojoj teritoriji. Ima loše gradske ulice koje svakodnevno izazivaju oštećenja privatnih automobila, tako da bih najradije račune za popravke automobila odnijela gradskoj upravi s obzirom da oni raspolažu mojim novcem od kojeg bi makar mogla da imam bolju asfaltnu podlogu kroz grad. Novi ima zauzete plaže i okupirane javne ceste na mjestima gdje su privatnici napravili hotele. Pod hipotekom je većina opštinskog zemljišta. Herceg Novi ima prenaduvenu administraciju i opštinske službe. U teškom stanju su sve foretce grada. Pošto nije bio opštinske pameti pojedini privatnici okupiraju sva ta mjesta. Novi i dalje nema kvalitetno riješenje vode u ljetnjim mjesecima. Herceg Novi ima sve jednu za drugom lošu gradsku vlast. I, nažalost, ima vlast koja ne zna što će sa svim nasljeđem koje grad ima.
Posljednja je rijedak primjer kako se ne umije gazdovati gradom koji se po starosti može podičiti a kolektinom memorijom i može uspeti među evropske prijestonice. Treba ući u Arhiv i vidjeti Depo. Kulturne institucije su nam okupirane sadržajima koji navijaju samo za jednu stranu, iako je u gradu višenacionalna struktura stanovništva. Zato su se politički subjekti zdušno potrudili da nas odvedu u beznađe.
Umjesto ekonomije i privrede nameće se sitno politikanstvo koje se na ovogodišnjem prazniku vidi. Dva koncerta od našeg novca, jedan na otvaranju i drugi na zatvaranju predstavljaju na simboličkom nivou putokaz kojim se uputio ovaj grad sasvim tonući u nacionalističku priču koja je s vremena na vrijeme umjela da iznenadi. Koncertom jedne od najvećih zvijezda jugoslovenske pop scene dohvatili su se malo nasljeđa praznika i njegovog rođenja da bi 50 rođendan zatvorili nastupom srpske folk zvjezde Svetlane Cece Ražnatović. Taman tako se može pratiti i politika vlasti koja sadrži neophodan malograđanski analfabet nekadašnjeg socijalističkog sjaja da bi isti završio u nacionalističko-kriminalističkom kontekstu 90-ih u kojem je pomenuta folk zvjezda bila instrument jedne politike koja je i danas aktuelna u susjednoj državi a sa kojom su svi koji su imali kontakta prošli kao bosi po staklu. Ovo nam je put u buduće.
Da, nakon služenja parastosa Draži Mihailoviću, koji je bilo u pravom smislu riječi otvoren savez crkvenih i političkih vlasti koje prevode sve žedne preko vode, a kojima je to bilo dozvoljeno zbog nesposobnosti i straha od pucanja koalicije na lokalnom nivou, a i od želje da se politički zakuva sa nacionalnog nivoa, nije bilo govora da se takav plan zaustavi. Dakle, takav politički događaj ili politika koja nas priprema na relativizaciju istorijskih činjenica, kojom se sramote antifašističke žrtve i nasljeđe ovog grada, valja valjda uvrstiti u kolektivnu memoriju grada, pored Danica, Nikole Đurkovića, Stijepa Šarenca... Mamule. Nisu imale ni punih 20 kad su sve položile život upravo suprostavljajući se politici onog što predstavlja Draža Mihailović. Tako da nije nikakvo iznenađenje da se TO Herceg Novog odlučila da nas počastvuje zabavom sa Cecom. Sudeći po ovoj političkoj namjeri, ne bi li nam se pokazalo ko je ovdje većina i ko vodu nosi a ko...
Praznik Mimoze u rukama zlonamjernih politika postaje incident za iskuljučivanje svih koji ne misle isto, ono malo svijesti i odgovornosti, a sve su prilike da će ubuduće predstavljati instrument sa osnovnim zadatkom da relativizuje istorijske događaje i krivi i retušira istorijske činjenice kako kome padne na pamet. Može, naravno, ovdje gdje je neznanje na cijeni, sujeta planina, a politikanstvo politička vratolomija kojoj se ne mogu prognozirati posl,edice. Može da se potone do neslućenih dubina. Može, sve može, samo, poštovane građanke i građani Novog, oni to rade našim novcem, a da nas ni ne pitaju. Postoje još ljudi kojima ovaj grad znači i koji ga ne vide u zagrljaju nacionalističkih korifeja i ikonografija u sprezi sa primitivnim odnosom pravoslavnog analfabetskog tečaja. Turistička organizacija H. Novog pokazuje da jedna broj svojih garađana/ki iskuljučuje u istoj mjeri koliko od većine pravi rulju kojoj je folk taman prispio.
Naravno, ovim gestom pokazuje što to naša omladina treba da sluša, radi i misli. Pokazuju da u gradu pod Orjenom nema umjetnika, koji su dostojni da otvore i zatvore Praznik. Nije tu bilo ondašnjih momaka ili makar ovih mlađih dana koji su mogli da budu angažovani. Makar bi nam zbog toga asfaltna podloga u gradu bila nova i poboljšana. Da ste pitali građane/ke sjetili bi se svih onih zlatnih violina, što umjetničkih što sportskih, kojima je bilo mjesto na proslavama za 50 godina. Sjetiti se svih naših ponosa kojih ste jednako kao jedan dio svojih sugrađana uvrijedili profanim poimanjem turističke ponude i komercijalizmom. Grad je prije par mjeseci dobio još jednu publikaciju o Gradi i Ivu Andriću. Lokalne vlasti nisu opredijelile novac za skup posvećen Andriću u Herceg Novom, ali bi se svi busali u prsa da je nacionalnošću a ne književnošću koja je uvijek, i mora biti, nadnacionalna Ivo Andrića „naš“. Ne znam da li me je bilo više sram kada sam to čula ili kada je jedan od političkih predstavnika biračkog tijela otišao sa skupa pa je stigla vijest da je uplaćeno novca dovoljno za jednu kafu!!!
Tako od praznika do praznika gubimo ono što smo bili ili smo mogli biti. Ostaje gorak ukus u ustima kako će Zatvaranje praznika zatvoriti vrata mnogima, ali i staviti još jednom katanac na razvoj kulturnog-umjetničkog... u Herceg Novom kojeg političari doživljavaju kao Titanik. Mladima koji odavde ne odu ostaje da ga traže i vade iz vode jednog dana kada se politika i političko bude razumjelo na drugačiji način. Do tada, imaćemo i sadržaj i okolinu taman takvu kako nas vide naše gradske vlasti i kulturne institucije. Za bolje, očigledno, misle da ne znamo.
Bonus video:
