Opasne namjere - Vijesti.me
NEKO DRUGI

Opasne namjere

Da je Hrvatska televizija na visini svoje nekadašnje reputacije, okupila bi u prestižnom večernjem terminu nekoliko eksperata - u rasponu od matematičara preko književnih komparatista sve do psihologa - da valjano protumače smisao ove objave.

Zagreb
Zagreb (Foto: Shutterstock)

I u sezoni kiselih krastavaca, a kamoli tek u jeku kampanje, novinar, odnosno komentator koji prati rad predsjednice mora imati izdržljivost maratonca i munjevite reflekse nindže. No, čak ni nadljudske atletske performanse koji put nisu jamstvo temeljita i ažurna praćenja svega što dotična izusti. Razlog? Naprosto, gospođa riječima mitraljira kao Gatlingova strojnica i proizvodi incidente kao na tekućoj vrpci, pa se održavanje koraka s njom često doima kao nemoguća misija.

Lijepo se to nekidan pokazalo na rođendanskoj proslavi koja je uznemirila našu javnost. Ljudi koji ne vole vidjeti važne osobe s političke scene u društvu važnih osoba s DORH-ovih optužnica, raspisali su se o ljupkome susretu predsjednice Republike s čovjekom čiji se sudski spisi ne prenose aktovkama nego viličarima.

Raspisali su se s toliko žara da su zaglušili sva njezina kasnija, ajmo reći, pojašnjenja, koja su prošla razmjerno nezapaženo, što je, za moj ukus, velika šteta. “Samo mi Hrvatsku i moj narod ne dirajte“, potreseno je poručila predsjednica svima koji su se nakon fatalnog rođendana obrušili na nju, dodavši tome i sljedeću opasku: “Bitan je narod. Jedna duša, a nas dvoje, kako kaže pjesma.“

Da je Hrvatska televizija na visini svoje nekadašnje reputacije, okupila bi u prestižnom večernjem terminu nekoliko eksperata - u rasponu od matematičara preko književnih komparatista sve do psihologa - da valjano protumače smisao ove objave.

Ako u jednadžbi hrvatski narod plus Kolinda Grabar-Kitarović zbroj duša iznosi jedan, a zbroj osobnosti dva, koliko nas, pobogu, ima? Mislim, nas Hrvata. Znao sam da odumiremo, ali nisam znao da smo već odumrli i da je preostao samo jedan među nama koji će pogasiti svijetla, zavrnuti ventil za vodu i ključeve naše prazne domovinske kuće staviti ispod otirača.

To ne može biti istina, govori nam zdrava pamet, jer je svatko od nas ipak okružen susjedima koji nisu Francuzi ili Bugari, kupuje kruh i mlijeko stojeći u redu pred blagajnom samoposluge skupa s mušterijama koje nisu Slovaci ili Englezi, i radi u tvrtki zajedno s kolegama koji nisu Nijemci ili Rumunji. Pa zašto onda naša predsjednica inzistira na pojedinačnosti Hrvata, zašto cirka četiri milijuna ljudi svodi na jednog jedinog čovjeka?

Najkraći bi odgovor glasio, po prilici, ovako: zato jer bi ona, kao i sva čeljad koja demokraciju prezire ili ne razumije, htjela da svi budemo isti, da jednako mislimo, osjećamo, volimo i mrzimo. Osobito ovo zadnje.

U svijetu istosti ona ne bi morala strepiti za drugi mandat; njega bi jamčila naša jednodušnost. “Svi smo jedna armija“, poručivao je stari jugoslavenski - naravno, totalitarni - slogan, koji je, kako vidimo, nadživio i zemlju i vojsku za čije je potrebe domišljen, jer uvijek će se naći, barem na ovim prostorima, i država i armija koji će poželjeti da im svi pripadamo.

Ako išta trebamo razumjeti kao signal za uzbunu, kao jasan znak da će se pred nama zakotrljati ozbiljna nevolja, onda su to su patetična zaklinjanja u narod i javna ispovijedanja strasne ljubavi prema njemu (dakle, nama).

Sve je u tim zakletvama, odnosno ljubavima, od samog početka krivo i nakazno. Kako voljeti nepreglednu, bezobličnu masu raspršenih tjelesa, koja bi u svome zbroju trebala tvoriti narod? Znači li to da političar koji ispovijeda ljubav prema cijelom narodu bez iznimke ljubi, recimo, i sve korisnike smještajnih kapaciteta kaznionice u Lepoglavi? Ako uistinu ljubi i njih, sve redom i bez ostatka, je li, pobogu, normalan?

Čak i meni koji nikada nisam pohađao vjeronauk jasno je kao dan da kapacitet ljubljenja sviju nije ljudsko nego božansko svojstvo. Samo je Gospodin kadar ljubiti đuture, jednako voljeti svaku ovčicu iz stada, i onu umilnu i onu zlobno iskeženu. To znači da političar, čim počne ispovijedati svoju nježnu ljubav prema cijelome narodu, drsko otima ono što mu ne pripada i što mu nikada ne može pripadati - naime, božanske prerogative.

Onaj tko se voli uživljavati u ulogu Boga, ponekad je smiješan, ali je uvijek opasan.

Štoviše, ako nas je povijest ičemu naučila, onda je to jednostavno pravilo da su lideri koji su najviše nasmijavali svoje političke neistomišljenike, uspjeli proizvesti najviše zla.

Da ne bih pretjerao sa sumračnim raspoloženjem, zaključujem ovu kolumnu prisjećanjem na velikog meštra malih formi Dušana Radovića. Šteta što ovaj genijalni beogradski pisac više nije među nama, pa da našoj predsjednici u brk, odnosno trepavice, šeretski poruči sljedeće: “Poštuj narod što te lebom rani, pokloni se lepo i prestani.“

(slobodnadalmacija.hr)


Najčitanije iz sekcije Kolumne