NEKO DRUGI

Opsesija učlanjivanjem

Razvijenije države eurozone napreduju strelovitom brzinom. Istom onom kojom u nevolje upadaju one manje razvijene
64 pregleda 0 komentar(a)
Evropska unija, Foto: Shutterstock
Evropska unija, Foto: Shutterstock
Ažurirano: 25.09.2017. 09:14h

S najvišeg je mjesta prije nekoliko dana u Saboru priopćeno da Hrvatska pojačava napore da postane članica eurozone u što skorijem razdoblju. Te da nam ostaje još samo dogovoriti se sa Slovencima i Mađarima pa da se učlanimo i u OECD, a uskoro, kažu, mogli bi dobiti člansku iskaznicu Schengena. Pa ćemo tako za par godina biti članovi svega što je u svijetu relevantno i poželjno.

Ova hrvatska opsesija učlanjivanjem postoji već 27 godina. Prva je bila ona da moramo postati punopravna članica UN. Naravno, bila je to sasvim normalna težnja. U siječnju 1992. Hrvatsku su priznale sve tadašnje članice EU pa bi podizanje hrvatske zastave na East Riveru bilo vrhunac borbe za međunarodno priznanje. Nakon što se to dogodilo u proljeće te godine tadašnji je predsjednik Republike Franjo Tuđman organizirao veliki skup na Trgu bana Jelačića. I tada se kao krajnji hrvatski cilj postavljalo punopravno članstvo u EU. Oni malo stariji mogu se sjetiti televizijskog spota s 12 žutih euoropskih zvjezdica. Malo je tko tada znao što to članstvo uistinu nosi sa sobom. Osim da bi kao članica EU-a mogli postati pristojna i normalna europska država u kojoj nema rata.

Članstvo u EU postalo je prava mantra dolaskom na vlast šesteročlane koalicije predvođene SDP-om nakon pobjede na parlamentarnim izborima 3. siječnja 2000. Nije problem naravno bio u tome da se ide prema članstvu, oko toga je manje više postojao široki politički konsenzus, nego u tome da je ono postalo cilj sam po sebi. Prodavale su se priče oko toga da Hrvatska dobiva mjesto za stolom na kojem se odlučuje. Cijela je politička elita ulazak u punopravno članstvo postavila kao glavni cilj, a ne kao sredstvo pomoću kojeg bi Hrvatska za sebe izvukla što više koristi. Nije bilo nikakvih ozbiljnih analiza, barem ne u javnoj raspravi, što nam članstvo donosi u najvažnijem segmentu, onom koji se odnosi na gospodarstvo. Niti je tu svoje odradila država, a nisu izgleda ni menadžeri najjačih domaćih tvrtki. Jer da jesu sigurno se ne bi dogodio kolaps Agrokora. Barem ne na ovaj način. Ali poslovati se nastavilo kao da su devedesete i nisu se tražila nikakva strana tržišta čime bi se prekinula ovisnost dijela prehrambene industrije o tvrtki Ivice Todorića.

Ni politika se nije tu puno angažirala iako je mogla iznaći način da barem malo zaštiti domaću industriju od jeftine konkurencije. Politici je bilo samo važno tko će ponijeti najviše zasluga za to magično članstvo i tako zaraditi dodatne političke bodove. Kako se planiralo i kako se radilo najbolje pokazuje demografska katastrofa u Slavoniji. Hrvatska je u EU ušla kao guska u magli. Nepripremljena i euforična, bez prevelikog promišljanja i finog podešavanja cijelog sustava kako bi se izvukla najveća moguća korist i na najmanju razinu spustili možebitni rizici. Što nam se sve sada višestruko vraća u negativnom smislu.

Sljedeća je mantra bilo članstvo u NATO-u. Kako bi što prije ušli u zapadni vojni savez Hrvatska je svoje vojnike poslala u Afganistan iako još nije bila punopravna članica. Jedan političar je to tada sažeo na način - poslali smo vojnike u Afganistan kako bi što prije ušli u NATO pa da onda možemo slati vojnike u Afganistan. Naravno, bilo je razborito ući u NATO iz puno razloga, od sigurnosnih do političkih, ali ni oko toga nije bilo neke velike analize. Bilo je važno samo da se uđe.

Sada je pak na redu eurozona. Naravno da ne bi bilo loše biti dio europske jezgre koja ima euro i koja će biti najrazvijeniji dio EU-a. Međutim, opet se otvara pitanje je li Hrvatska uopće spremna za nešto takvo. Iako se slažu oko malo čega većina se svjetskih ekonomista slaže oko toga da bi recimo Grčka lakše podnijela dužničku krizu da nema euro, već da je zadržala drahmu. Imala bi tada puno više manevarskog prostora nego sada kada je u okovima zajedničke valute.

Razvijenije države eurozone napreduju strelovitom brzinom. Istom onom kojom u nevolje upadaju one manje razvijene. Kako bi se Hrvatska, koja i nije baš previše razvijena u odnosu na recimo Njemačku ili Nizozemsku, tu snašla da kojim čudom ispunimo uvjete ne zanima nikoga. Ni politiku, ni gospodarstvenike ni medije. Moguće je da ćemo onda za kakve tri četiri godine biti svjedoci političkoga grabeža oko toga tko je najzaslužniji za veliki uspjeh. Članstvo u eurozoni. A kao da nikoga u politici nije briga što će se dogoditi nakon ulaska. Hoćemo li imati koristi i kada ili ćemo doživjeti potop nalik onome koji se dogodio Grčkoj. Neki instituti vjerojatno imaju neke projekcije, ali oko toga nema ni političke, a još manje javne rasprave. Hrvatskoj političkoj eliti kao da je važna članska iskaznica sama po sebi. Što ona sa sobom donosi ne zanima izgleda nikoga.

(novilist.hr)

Bonus video:

(Mišljenja i stavovi objavljeni u rubrici "Kolumne" nisu nužno i stavovi redakcije "Vijesti")