Oslikao rodni grad - Vijesti.me
USPUTNI ZAPISI

Oslikao rodni grad

Aljo Smailagić: Beranski motiv
Aljo Smailagić: Beranski motiv

Crna Gora je zemlja slikara. Kada se to kaže obično se misli na rasplamsali crnogorski jug. Ali i na crnogorskom sjeveru, đe se, kako Mihailo Lalić reče, magle umorno vuku dolovima, ima dobrog slikarstva. Rodonačelnik vasojevićkih slikara svakako je Jovan Zonjić. U zagrebačkom domu hrvatskog pisca Gustava Krkleca, u Gundulićevoj 48, vidio sam sliku Jovana Zonjića.

- Drugovao sam s mnogim crnogorskim slikarima, a posebno s Jovanom Zonjićem; imam ovu divnu njegovu sliku! – kazao mi je Gustav Krklec.

Beranac, akademski slikar, Mišo Popović, koji je pedeset godina živio u Parizu, zavrijedio je da se po njemu slikarski pravac na Seni nazove “mišoizam”.

I znameniti crnogorski slikar Aco Prijić je u Beranama, kao gimnazijalac, započeo svoju veoma uspješnu umjetničku karijeru…

…Aljo Smailagić je rođen u Beranama 2. avgusta 1933. godine, od oca Fejza i majke Čebe. Zadužio je beransku kulturu, a posebno likovno stvaralaštvo. Završio čuvenu Umjetničku školu u Herceg Novom i Likovno na Pedagoškoj akademiji u Nikšiću. Dugogodišnji nastavnik u Osnovnoj školi “Vukašin Radunović”, koja mu je vaktile u glavnoj beranskoj ulici dodijelila stan od 34 kvadrata, koji i danas čuva iako je rijetko u Beranama… Dobitnik Nagrade “21. jul” i niza priznanja za slikarstvo i kulturnu djelatnost; član Udruženja likovnih umjetnika CG od 1967. Bio inicijator i kreator mnogih kulturnih zbivanja u Ivangradu/Beranama. Rado se odazivao pozivima Polimskog muzeja i Galerije “Šudikova” da svojim izložbama doprinese razvoju kulturnog života svoga grada. Davne 1961. godine, uz pomoć kolega Danila Jolića i Mitana Vučeljića, formirao u Ivangradu Likovni klub, koji je okupljao entuzijaste. U skromnim uslovima, Aljo je odnjegovao niz slikara i vajara, poznatih u Crnoj Gori i šire. Mnogi su, često, s još nedovršenom slikom pod mišicom, navraćali kod Alja da čuju sugestije i svoje radove završe na najbolji način.

- Bio je to jedinstven klub u Crnoj Gori, koji je okupljao pedesetak članova svrstanih u tri grupe: profesionalci, amateri i mladi - sjeća se Smailagić. - Svaka grupa je imala termin godišnje izložbe, da bi, kao klub, nastupili zajednički, dajući svoj kulturni doprinos, proslavi 29. novembra, Danu Republike. Bio sam i realizator mnogih dogodovština u Ivangradu. Po ugledu na Kotorane, organizovao sam 1958. s mojim učenicima i grupom prijatelja prvi karneval pod maskama na crnogorskom sjeveru...

Smailagić je prvi profesionalni scenograf Beranskog pozorišta, dajući veliki doprinos osmišljavanju značajnih društveno-političkih i sportskih manifestacija. Predstavljao je svoj grad na mnogim izložbama u zemlji i inostranstvu. Rodni grad i ljude u njemu ovjekovječio je na oko tri stotine slika, crteža, grafika, akvarela i portreta izlivenih u bronzi.

Portretisao je rado beranske oriđinale: Sidža, Lera, Amira, Cara, Popa, Vojku, Mića Violinu, Miška Liza... Bili su nezaobilazni. Kako jedaman reče Aljo Smailagić, mogao si da živiš u ovom gradu, a da nikada ne upoznaš predsjednika opštine, ali ti se, zato, ne može desiti da mimoiđeš ove poštene, mirne ljude...

- Portret je za mene veoma izazovan i na neki način odražava i moj odnos prema modelu - pričao mi je Aljo Smailagić. - Ništa se tako brzo ne mijenja kao portret. Otuda i objašnjenje zašto više portreta jedne osobe, a da se oni razlikuju međusobno. Desilo mi se da jednom portretisanom modelu kažem da nijesam zadovoljan time i da moramo to ponoviti, ali na sasvim drugačiji način. I za čudo, pristaju oni na to moje “maltretiranje” i strpljivo saslušaju moju priču. Moram priznati da me ovi ljudi sa ulice, beranski oriđinali, najviše privlače, ne samo zato što su maskote ovoga grada, što imaju karakterističan izraz, nego su i najbolji modeli. Ohrabrilo me i to što se ljudi sve više interesuju za portret; dođu u atelje i poziraju…
Njegov atelje u Domu kulture postao je žarište kulturnog života u Ivangradu/Beranama. Međutim, neveliki prostor nije mogao primiti sve zaiteresovane poslenike kulture, pa je Aljo prihvatio sugestiju Pavla Čukića, i, uz saglasnost uprave Doma kulture, okupljanje iz ateljea prenio u probnu salu Pozorišta, sprat niže, đe je nastala čuvena tribina “Susret četvrtkom u 18” na kojoj su učestvovali mnogi vrhunski stvaraoci Crne Gore i ondašnje Jugoslavije.

- Imao sam - kaže Aljo - uži krug prjatelja, saradnika, poznanika, a iznad svega učenika, koji su mi na razne načine uzvraćali pažnjom i poštovanjem, što me čini srećnim i ponosnim…
A Berane, još u ona davna vremena, fascinirao Aljovog đeda.

- Po nagovoru rođaka i prijatelja, krenuo iz Kolašina za Tursku - veli Aljo. - Prolazeći kroz Berane, đed se izdvojio iz mase Muslimana na tom putu i ostao da živi u Beranama.
Pričao mi je Aljo Smailagić da mu je najdraži ciklus slika iz Ivangrada, odnosno starih Berana.

- Možda zbog toga - kaže - što sam u njih utisnuo sebe i svoje prijatelje, bez obzira da li su to nosači koji se odmaraju poslije naporne trke za zaradom, starac, ulični svirač, pijaca sa svojim kontrastima, ili arhitektonski sukob starog i novog...

Nije lako biti uspješan u rodnom gradu. Pojedini gradski oci, katkad, nijesu imali dovoljno razumijevanja za Aljove aktivnosti na planu kulture. Slučajan susret sa istaknutim kulturnim radnikom, novinarom, jednim od prvih crnogoskih filmaša i privrednikom, Berancem, Lekom Obradovićem, promijenio je Aljovu karijeru. Dok su u Titogradu zajedno čekali autobus za Ivangrad, Leko ga upita:

- Aljo, molim te, jesi li imao izložbu u Budvi?

- Grupno da, ali samostalno ne! - odgovori Aljo kratko i jasno.

- A zašto ne? Budva je turistički grad, ima dvije lijepe galerije, ti si već poznati slikar, vidio sam ti slike na izložbama Udruženja likovnih umjetnika Crne Gore, mislim da bi tvoja izložba pobudila veliko interesovanje u Budvi, a računam, bila bi i tebi od koristi - nastavi Leko. - Razmisli o tome, pa ako se odlučiš za Galeriju “Arkada” na Slovenskoj plaži, gdje je velika frekvencija imućnih turista, moj sin Ivan tamo radii i pomoći će ako zatreba. Nemoj da odustaneš, poslušaj me, vidjećeš, biće dobro. Uostalom, bilo bi mi drago da neko od naših slikara sa sjevera bude predstavljen budvanskoj likovnoj publici.

Već u autobusu prema Ivangradu, Aljo je razmišljao o predlogu Leka Obradovića.

- Odmah po dolasku kući napisao sam ponudu Galeriji i zamolio da moja izložba bude organizovana u vrijeme školskog raspusta, kako ne bi trpjela nastava zbog mog odsustva - pričao mi je Aljo Smailagić. - I na veliko iznenađenje, brzo sam dobio pozitivan odgovor u kome su ispoštovali sve moje želje i predložili termin od 30. juna do 11. jula 1987. godine. Napravio sam izbor novijih slika s motivima i koloritom Mediterana; strpao sve to u moju “škodu oktaviju” i pravac za Budvu. Bio je to dan koji je ispisan zlatnim slovima u mom sjećanju…

Od tada Aljo Smailagić živi i slika na Svetom Stefanu. Zimuje u Sarajevu, sa suprugom Sanom Muhović, Berankom,koja je završila je Akademiju za pozorište, film i televiziju u Zagrebu i dugi niz godina radila kao glavni reditelj montažer na Televiziji Sarajevo.


Vidi sve komentare

Najčitanije iz sekcije Kolumne