SVIJET U RIJEČIMA

Oslušnimo šta nam pandemija govori

Globalna zajednica postoji. Nešto što se negdje tamo daleko dešava utiče (ponekad i presudno) na ovo što se dešava ovdje i sada. Kijanje na jednom kontinentu dovodi do direktnih posljedica na drugom
2688 pregleda 0 komentar(a)
Jacek Frackiewicz, Poljska, Foto: Irancartoon.com
Jacek Frackiewicz, Poljska, Foto: Irancartoon.com

Prije nekoliko sedmica niko ne bi negirao da je najvažnija i očigledna tendencija u globalnoj politici našeg vremena - nacionalizam. Jednostani pristupi i logika “igre sa nultom sumom” izgleda su se pretvorili u novu normu: “Za pobjedu mi je potreban vaš poraz” i “Ja ispred svih”.

Činilo se da su ove fraze nedvosmisleni i gotovo nesporni zaštitni znak ovog vijeka. I to zaštitni znak koji praktično ne poznaje granice, ni geografske ni ideološke: možete ga naći u mnogim nijansama, ali na svakom kontinentu, kod svake političke orijentacije (uključujući čak mnoge političke pokrete bez jasne orijentacije), kroz široki spektar institucionalnih sistema, pa čak i unutar nekih međunarodnih organizacija. Izgledalo je da svakim danom ta tendencija jača i samo je mali broj glasova pokušavao da argumentuje neophodnost međunarodne saradnje, multilaterizma, win-win rješenja, potrage za zajedničkim interesima i politikom utemeljenom u zajednici a ne na čisto individualističkom pogledu na društvo.

Ali danas, kada je pandemija virusa korona raširena po čitavom svijetu, ugrožavajući toliki broj života i pomjerajući temelje našeg uobičajenog načina života, moramo postaviti pitanje: hoće li ta paradigma dalje prevladavati? Hoće li pandemija rasti ili ćemo mi izvući neophodne zaključke?

Može li virus dovesti u pitanje neke od ideja na kojima je iznikao današnji globalni politički pejzaž? Hoće li nas natjerati da se koncentrišemo na ono što je realno važno kao i na ono što nas sve objedinjuje kao čovječanstvo, ili će pojačati osjećaj straha i sumnjičavosti među zajednicama i unutar njih, dijeleći nas još više, pojačavajući otrovne izjave i nastupe koji ionako truju naša društva i djelimično parališu našu kolektivnu sposobnost da djelamo efikasno? Da li ćemo iskoristiti ovu krizu kao priliku da prepoznamo greške iz posljednjih godina i da, najzad, uskladimo svoju putanju sa kompasom stvarnosti?

Ova pandemija nam jasno i glasno saopštava nekoliko stvari. Ako smo spremni da slušamo, evo nekoliko vrlo jednostavnih zaključaka.

Prvo: globalna zajednica postoji. Nešto što se negdje tamo daleko dešava utiče (ponekad i presudno) na ovo što se dešava ovdje i sada. Kijanje na jednom kontinentu dovodi do direktnih posljedica na drugom. Svi smo povezani, svi smo jedno. Svi pokušaji da se granice vide kao neke linije razdvajanja, a takođe i da se ljudi klasifikuju po nacionalnoj, etničkoj, polnoj ili vjerskoj pripadnosti gube smisao zato što je naš organizam ranjiv pred virusom - nezavisno od toga ko smo.

Drugo: zaista sam zainteresovana za dobrobit mojih komšija. Ako moj susjed ima problem, to postaje i moj problem. Zato ću se, ako se pobrinem za svog komšiju, ja bolje brinuti i o sebi. Zato što je u međusobno povezanom svijetu, kao što je naš, jedini efikasan način da se brineš za sebe - da brineš o drugima. Solidarnost je novi egoizam.

Treće: potrebna su, i to očajnički potrebna, globalno koordinisana rješenja i za to je potrebno investirati u međunarodne multilateralne organizacije. Ako ste sigurni da možete efikasno reagovati na krizu, sličnu današnjoj, jednostavno donoseći mjere na nacionalnom nivou, vi, kako kažu Italijani, “pokušavate da ispraznite more kašikom”: mnogo truda bez ikakvog rezultata.

Za efikasnost su vam potrebni sistematski, koordinisani napori na globalnom nivou, podržani odgovarajućim političkim i finanijskim kolektivnim investicijama u međunarodni mulilateralni sistem, neophodan za praćenje situacije, reagovanje i sprečavanje njenog pogoršanja. Ali ako međunarodnim organizacijama oduzmete autoritet i sposobnost da djeluju, onda je manja vjerovatnoća da će one biti efikasne u trenutku kada vam zatrebaju, pa ćete sve morati sami da plaćate.

Četvrto: naučno zasnovane političke odluke - to je jedina racionalna i korisna varijanta kretanja naprijed. Naučni podaci su jedina pouzdana referentna tačka koju imamo. Na sreću, investiramo u nauku već hiljadama godina, u čitavom svijetu, u svim civilizacijama bez izuzetka i iz vrlo razumnih razloga. Bilo kakvo odstupanje od naučno zasnovanih odluka zbog nekih kratkoročnih razloga političkog ili ekonomskog karaktera jednostavno je - opasno.

Peto: zdravlje je zajedničko dobro. To nije tek nečiji privatni problem. To je pitanje kako nacioanlne (i čak međunarodne) bezbjednosti, tako i ekonomskog procvata. I zato zdravlje zahtijeva odgovarajuće stalne državne investicije, a takođe i kolektivni osjećaj odgovornosti koji moraju pokazati svi građani svaki građanin. Sprečavanje zaraze - nije jednostavno obaveza privatnih lica koja pomaže da se spasi život, to je i važan doprinos opstanku zajednice, očuvanju funkcionisanja državnog zdravstvenog sistema i, u konačnom, države.

Šesto: globalnoj ekonomiji je potrebno da ljudi ostanu zdravi. Investicije u zdravstvenu zaštitu, nauku i i istraživanja su investicije naprednu ekonomiju u svim zemljama svijeta. Za proizvodnju, potrošnju, trgovinu i sektor usluga, a to su osnove našeg ekonomskog sistema, potrebno je da ljudi budu zdravi i da su bezbjedni. O ekonomiji je riječ, glupane!

Sedmo: demokratske institucije koje normalno funkcionišu za nas su doslovce životno važne. Smatramo da su neke stvari date, sve dok se ne pojavi opasnost da ćemo ih izgubiti. U vrijeme kriza funkcionisanje (ili nefunkcionisanje) procedura donošenja odluka prerasta u konačni ispit. Ako se demokratija bude posmatrala kao breme koje usporava i čak ometa donošenje efikasnih i brzih mjera, onda će argumenti u korist autoritarnih sistema biti jači - sa svim negativnim posljedicama za naša prava i slobode. Ako natjeramo demokratske institucije da rade, biće to investicija u naše zdravlje, u našu bezbjednost i u naše slobode i prava.

Posljednje, ali ne najmanje bitno: nema ničega dragocjenijeg i vrednijeg od života. Ponekad zaboravljamo na to, posebno kada je u pitanju naš vlastiti život. Da. Zvuči kao zdrav razum, ali je, moguće, sada vrijeme da se vratimo jednostavnim istinama.

Svaka kriza može se iskoristiti kao mogućnost da se izvuku zaključci o greškama iz prošlosti, koriguje politika, promijeni kurs, popravi ono što smo čak odbijali da smatramo neispravnim.

Sve to zavisi od toga šta će zapravo odlučiti ljudi u čitavom svijetu, počev od onih pojedinaca na kojima je institucionalna i politička odgovornost. Na kraju ćemo svi morati da donesemo odluku. Hoće li kriza buti iskorištena za dobijanje kratkoročnih pojedinačnih pobjeda, uz u ovakvim slučajevima običajeno traženje krivaca, ili će ona biti alarm da se probudimo i sagledamo realnost? To nije idealizam, već čisti realizam.

Autorka je bivša visoka predstavnica Evropske unije za spoljnu i bezbjednosnu politiku i ministarka spoljnih poslova Italije

Copyright: Project Syndicate, 2020.

Bonus video:

(Mišljenja i stavovi objavljeni u rubrici "Kolumne" nisu nužno i stavovi redakcije "Vijesti")