Ostavka, kako to stidno zvuči - Vijesti.me
KOSMOS ISPOD SAČA

Ostavka, kako to stidno zvuči

Ali svi skrajnuti i ostavljeni političari i vlastodršci, kao i oni koji su sami podnijeli ostavke zapravo su našli svoj mir, mnogi i napredovali. To je apsurd, jer, uočava se matrica, da je biti zbačen sa mjesta ministra odlična stvar, čak i poželjna...

Bivši ministar Pavle Radunović
Bivši ministar Pavle Radunović (Foto: Mina)

Teško da postoji primjer igdje tako malene države koja je postala majstor obesmišljavanja. Svega. Riječ “ostavka” je sljedeća pretrpjela obesmišljavanje, jer sad ta riječ dođe nešto poput suza. Kao kad se neko zaplače i postavi suze kao posljednju barijeru pred kojom se srca mase omekšaju, tako i naši vlastodršci koriste ostavke kao poslednju liniju odbrane. Zapravo, ispostavlja se da ostavke i nisu tako loše. Čak su i korisne.

Uzmimo slučaj sad već bivšeg Ministra Pavla čiji je rejting zasigurno skočio nakon što je podnio ostavku. Jer, ipak je Crna Gora više država riječi nego država djela, njegova ostavka odjeknula je i narod je patetično povjerovao u neke rituale časti i poštenja. Da je časti i poštenja, ostavke ne bi bile nužne, svako bi radio svoj posao kako treba, ne bi telefoni ljudi po kafanama bili krcati snimaka i bahanalija naših upravitelja.

Ali svi skrajnuti i ostavljeni političari i vlastodršci, kao i oni koji su sami podnijeli ostavke zapravo su našli svoj mir, mnogi i napredovali. To je apsurd, jer, uočava se matrica, da je biti zbačen sa mjesta ministra odlična stvar, čak i poželjna, ali zato je najvažnije sačuvati mjesto u partiji. Kad je neko izbačen iz partije, to je gore nego deset ostavki.

Tako je bivši šerif gradonačelnik postao ambasador, još jedan bivši gradonačelnik koji je trpao koverte u džepove sakoa snašao se kao savjetnik, jedan što je u svom kabinetu van radnog vremena obnažen primao ljubavnice takođe je fino prošao, dok je partijski guru i primorski lisac utekao na sjever ka gradu u kom je nekad stolovao kao predsjednik izmaštane državne zajednice na umoru. Sad je red na Pavla, a živi bili pa viđeli, naći će se i njemu neko mjesto, biće ili ambasador ili gradonačelnik. Sadašnji gradonačelnik glavnog grada i onako sve više aurom i djelom podsjeća na Filipa Vujanovića, tu je, a kao da nije.

Ako nešto Podgoricu čini gradom, to su grafiti koji bljesnu s vremena na vrijeme. To je kao damar, dokaz živosti, duha i prefinjenog gradskog humora. Grafit prevazilazi kafansku foru, usiljeni nametnuti humor autoriteta, on je nepotpisan, on je svačiji. Poput kolektivnog djela je, zato je i Banksy uspješno anoniman. U Podgorici je pisalo na jednom zidu: “Dlačica, kako to stidno zvuči”. Ritmički i jezički, to je savršeno, u rangu Tina Ujevića. Danas, moglo bi da funkcioniše i: “Ostavka, kako to stidno zvuči”, jer ta riječ ostavka nema više nikakvu težinu, nema pred kim da se podnese. Nema autoriteta, nema čistih, nema Eliota Nesa, nema Falkonea, nema ni naroda da podrži ili krikne. I sve je pranje ruku. Da nije bilo emisije Načisto ne bi bilo ni ostavke. Mislite o tome dok vas bombarduju sa pro-državnih portala sa vijestima o ugroženosti države, crkve i jezika. Naravno, čim se pojave novi snimci o korumpiranim kadrovima vlasti, kao na dugme se pojačaju patriotske intrige i dežurni crnogorci. Jedva čekam listu gostiju kod državnih novinara, biće to neka nova “živa post-istina”. Šteta što državni novinari ne podnose ostavke, bilo bi to zanimljivo čuti.


Vidi sve komentare