Nije obavezno čitav život raditi u zdravstvu kako bismo shvatili da nekvalitetni ili lažni preparati predstavljaju ogromnu prijetnju za zdravlje stanovništva. Takvi lažni lijekovi ušli su u farmaceutsku prodajnu mrežu od Azerbejdžana do Zambije, anulirajući programe koji su najviše obećavali po pitanju kontrole, suzbijanja i iskorjenjivanja smrtonosnih bolesti. Ipak, malo se šta radi da bi takav kriminal bio zaustavljen.
Odrastao sam u Pakistanu i shvatio koliko je za moju majku, kao i za bilo kojeg obrazovanog roditelja, bilo važno kojim lijekovima i apotekama čovjek može vjerovati. Od tada se malo toga promijenilo. Lokalni apotekari od Lahora do Lusake, kao i prije, prodaju različite marke jednog istog preparata po različitim cijenama, dok ih vlasnici maloprodajnih objekata pozivaju da pošteno predstave prednosti i nedostake tih proizvoda.
Nažalost, problem je mnogo veći od dva-tri loša lijeka koja se prodaju u apoteci na uglu. Preparata koji ne odgovaraju standardima godišnje se u svijetu proda u vrijednosti od oko 75 milijardi dolara, zbog čega u svijetu dolazi do, otprilike, 100.000 smrtnih slučajeva, a mnogo više ljudi ozbiljno oboli. Osim toga, trgovina lijekovima lošeg kvaliteta podriva i bez toga krhke sisteme zdravstva u siromašnim zemljama. Loši ljekovi dovode ne samo do smrti onih koji ih neposredno koriste, već se njihovo dejstvo može prenijeti i od roditelja djetetu i čak prouzrokovati nove, otporne na ljekove, sojeve patogenih mikroorganizama koji nas sve mogu ugroziti.
Uz sve to, borba s lijekovima koji ne odgovaraju standardima nikada nije uzimana toliko ozbiljno kao druge globalne krize u zdravstvu, vezane, na primjer, za malariju, HIV ili smrtnost među porodiljama i novorođenčadima. Moguće da se razlog za to krije u odsustvu očiglednog rješenja.
Ali, u potrazi za odgovorima, najprije moramo priznati da je problem veći od samog falsifikovanja lijekova. Mnogi legalni proizvođači u čitavom svijetu, zbog nemara ili nekompetentnosti, nemaju zadovoljavajuće službe za kontrolu kvaliteta. U nekim slučajevima nepravilno čuvanje i odustvo rashladnih sistema dovode do toga da bezopasni preparati postaju opasni.
Nažalost, ti proizvođači koriste slabo razvijeno ili neefikasno zakonodavstvo u zemljama u razvoju i korupciju među činovnicima kako bi svoje preparate pustili u prodaju kroz lokalnu trgovačku mrežu. Neinformisanost ili apatija društva po tom pitanju znače da krivci mogu izbjeći odgovornost.
Specijalna znanja i oprema, neophodni za otkrivanje produkcije niskog kvaliteta, nedostupni su iz finansijskih razloga mnogim zemljama u razvoju. Ali postoje i ekonomske alternative. Jedan je pristup, na primjer, uvođenje na „skreč-koda“ (grebalica) na pakovanju, koji bi sadržao broj telefona preko kojeg potrošač može provjeriti da li broj serije odgovara autentičnom proizvodu. Ali, iako bi ovaj pristup svakako pomogao u borbi s falsifikatima, nestandardni i pokvareni lijekovi, proizvedeni legalno, ostali bi van dometa i potrošači bi ih samo provjeravali na sebi – često po cijenu velikog rizika za zdravlje.
Zato je obavezno napraviti nove tehnologije detektovanja, koje bi bile pristupačne siromašnim zemljama i dopunjavale postojeće sisteme, kao što su bar-kodovi. Te tehnologije moraju biti odgovarajuće za analizu svih vidova lijekova – bio to prašak, tableta, kapsula ili sirup - i klasiranje svih nivoa kvaliteta, a ne samo za skeniranje nepravilnosti. Ona mora biti jednostavna, dostupna po cijeni, prilagodljiva i mora raditi u svim etapama distribucije lijeka – na carini, u bolnici ili u udaljenom selu. Ali sama jedna takva tehnologija je nedovoljna. Regulatorni strukture, bolnice i vladini organi za bezbjednost ljekova moraju predvoditi taj posao, a ne prebacivati to breme na često siromašne i neobrazovane građane koji se bore za zdravlje svojih bliskih.
Traženje novih, dugoročno održivih rješenja, zahtijeva najmanje tri inicijative. Prvo, moramo podsticati inovacije nudeći istraživačke grantove za podršku malih ili velikih projekata (slično kampanji borbe protiv HIV-a, malarije ili mortaliteta porodilja). Idealna bi bila međunarodna grupa za koordinaciju i razradu svih ideja i proizvoda, a takođe njihovo vođenje od laboratorija do prakse.
Drugo, moramo iskoristiti stvaralački potencijal i usmjerenja mladih studenata kako bi oni sami shvatili svu opasnost od primjene nekvalitetnih ljekova i dobili motivaciju da život ljudi promijene na bolje.
Treće, moramo koristiti sredstva masovne komunikacije. Kao što cijeli svijet viče „pomozite!“ pri otkrivanju nelegalnih pošiljki slonovače, i mi smo obavezni da pokrenemo kampanju u štampi, na televizijma i Internetu i pozovemo na odgovornost svakog prodavca, državnog službenika ili kompaniju koje uhvate u prodaji nekvalitetnih lijekova ili kao saučesnike u njihovom distribuciji. Na taj način podsjetićemo predstavnike te industrije na osnovni princip: njihova najveća vrijednost nije supermoderni preparat, već povjerenje društva. Ako proizvođači i prodavci lijekova ne mogu da zaštite zdravlje svojih klijenata, onda ne mogu da zaštite ni svoj biznis.
Bonus video:
