STAV

Ovo nije moje svijet

Baš me briga kako smo prošli u bacanju kamena s ramena, dok god imamo 50.000 nezaposlenih visokoškolaca na birou rada
112 pregleda 8 komentar(a)
Brazil igre ilustracija
Brazil igre ilustracija
Ažurirano: 12.08.2016. 11:08h

''Profesionalni sport nema ništa sa fer igrom. U njemu ima toliko mržnje, zavisti, nepoštovanja bilo kakvih pravila, pomiješanih sa sadističim zadovoljstvom u gledanju nasilja. Drugim riječima, profesionalni sport je rat u kome jedino nema pucanja.'' George Orwell

Čuvenom geslu Olimpijskih igara ''Citius, altius, fortius'', ili u prevodu: brže, više, jače, bez dileme se danas može dodati i odrednica skuplje. Čini se da se organizatori Olimpijskih igara, a pogotovo onih u novijoj istoriji, besomučno takmiče ko će organizovati raskoš nije i skuplje Igre. Naravno, pritom ne vodeći pretjeranu brigu o činjenici da te Igre finansira demos. Tač nije , onaj siromašniji dio demosa.

Olimpijske igre, makar one iz doba antičke Grčke, bile su organizovane radi promocije sportskih ideala, razvijanja zdrave konkurencije, ali i isticanja dobre fizičke spremnosti kao jednog od osnova dobrog zdravlja. A onda su se, u promaji vijekova koji su dolazili i odlazili, ti ideali nekako zagubili. Na njihovo mjesto je došla politika. Krupan kapital. Krupni interesi. Krupni kriminalci. Od slavljenja boga Zevsa, svijet je došao do slavljenja Boga novca.

Stoga, ovo nije tekst hvalospjeva Olimpijskim igrama. Nije ni omaž uspješnim sportistima. Nije ni u čast Zevsu, u čiju slavu se, prema određenim vjerovanjima, organizuju Igre. Ovo je tekst u čast onima, kojima čast više niko i ne čini. Čast onim siromašnim ljudima koji su lošim politikama i lošim ljudima obeščašćeni. Čast onim samohranim majkama koje podižu djecu i za to bivaju nagrađene epitetima raspuštenica. Čast onim očevima koji rade rudarske poslove, a za to dobiju medalju minimalne plate, bakarnog sjaja.

Na priloženoj ilustraciji se vidi sjaj i bijeda OI u Brazilu. Dječak koji, iz siromašnih i po život opasnih favela, posmatra otvaranje Igara. Otvaranje Igara koje su, prema lako dostupnim podacima, koštale vrtoglavih 12 milijardi dolara. Ovaj dječak, ali i milioni drugih sličnih njemu, te Olimpijske igre može posmatrati upravo ovako, sa periferije. Ili, ako baš ima sreće, može ih posmatrati preko TV-a. Davanje milijardi dolara za sportsku manifestaciju - nije sport. Sport je, makar po mom mišljenju, krpenjača koju ovaj dječak drži pod rukom.

Brazil, mjesto organizovanja ovogodišnjih Olimpijskih igara, zemlja je siromaštva. Zemlja koja broji gotovo 200 miliona stanovnika. Zemlja u kojoj 16 miliona ljudi živi u ekstremnom siromaštvu. Zemlja u kojoj 20.000 mladih ljudi svake godine izgubi život u surovim pucnjavama. U kojoj 15% žena danas rade kao srednjovjekovne sluškinje. Zemlja u kojoj desetine hiljada ljudi godišnje izgubi život u poljima kafe. I sve to u momentu dok se 12 milijardi dolara ulaže u organizaciju Igara koje traju 17 dana.

Dakle, da je taj novac uložen pravilno i ljudski, onako kako bi zapravo i bilo logično, danas ne bi bilo gladnih u Brazilu. Makar ne u tolikoj mjeri. Izgrađena olimpijska zdanja: zgrade, hoteli, tereni, mobilijari, restorani - ostaće prazni. I zasigurno neće biti naseljeni onima koji krov nemaju. Restorani neće nahraniti gladne.

Dok mi preko TV ekrana, ili u slučaju djece političara DPS-a - uživo, gledamo kako jedna djevojka baca koplje, ili kako jedan skakač skače u pijesak, neko dijete tumara golo i boso brazilskim favelama tražeći utočište. Nemam rješenje, niti mehanizme da ispravim te stvari. Ali, zasigurno znam da je to nepravda. Da to nije moj svijet. Ili makar ne bi trebalo da bude.

Moj svijet ne može biti onaj u kome jedan polupismeni fudbaler primi 100.000 eura za mjesec dana, a doktor koji spasava živote dobije 500 eura. Moj svijet ne može biti onaj u kome jedna starleta ne silazi sa naslovnih strana novina. Moj svijet ne može biti onaj u kom premijer da svom bratu 10 miliona eura, a radnici štrajkuju mjesecima po najvećim vrućinama zbog neisplaćenih zarada. Moj svijet ne može biti onaj u kome sin bivšeg gradonačelnika pištoljem nasrće na novinare, pa za to biva nagrađen diplomatskim angažmanom. Moj svijet ne može biti onaj u kom profesor koji je život posvetio učenju i prenošenju znanja drugima, prima platu od koje ne može (pre)živjeti.

Više nije važno samo učestvovati. Ne želim da učestvujem u ovakvom nepravednom svijetu. Ne želim da igram unaprijed izgubljene igre - igre bogatih. Želim da ih konačno pobijedimo i pošaljemo gdje im je mjesto. Na margine društva. Stoga, pazite koga birate. Nije sve u novcu. Nikad nije ni bilo.

P. S. Baš me briga kako smo prošli u bacanju kamena s ramena, dok god imamo 50.000 nezaposlenih visokoškolaca na birou rada.

Bonus video:

(Mišljenja i stavovi objavljeni u rubrici "Kolumne" nisu nužno i stavovi redakcije "Vijesti")