Pavićeviću, tu poštu je potpisao lično drug Tito - Vijesti.me
Prvi put padobranac

Pavićeviću, tu poštu je potpisao lično drug Tito

Saveznički avion pripremao se za polijetanje prema Bosni. Ruski kapetan-izviđač obratio se Midu: “Jesi li ti padobranac?” “Do danas nijesam bio, a noćas hoću”. - To njet harašo. Rusi ka’ Rusi, malčice su se podsmijavali golobradom crnogorskom mladiću. “Ne brini brigu, druže. Samo bih te zamolio da mi kažeš kako se stavlja padobran, kako treba skočiti i ako se kasnije otkopčati”

Uz 13. Jul, Dan ustanka crnogorskog naroda

Jedanaestog maja 1959. za ručkom u starom dobrom nikšićkom Onogoštu, u prisustvu Nikole Kovačevića i Đoka Pavićevića, Tito je rekao: “Crnogorci su predstavljali jezgro Narodnooslobodilačke borbe. Gdje je god bilo najteže, gdje je bilo stani-pani, ja sam slao Crnogorce.

Crnogorci su učinili velika herojstva…” Još se nije ni razdanilo kada je jednog junskog dana 1944. s beranskog aerodroma, s grupom ranjenika, poletio za Italiju Milosav – Mido Pavićević.

Momak iz Gornjih Rsojevića, siromašnog crnogorskog sela, hrabri puškomitraljezac, izgubio je lijevo oko, a onda je dobio upalu desnog, zdravog, pa je morao hitno na operaciju u Italiju.

Brzo se oporavio i zadržan je u Štabu partizanske baze u Bariju. Tu mu je povjerena odgovorna dužnost kurira na liniji Bari-Rim. Šef Kancelarije Štaba Baze  Narodnooslobodilačke vojske Jugoslavije u Italiji, Maksim Vuković, dobio je povjerljivu poruku: trebalo je izvršiti veoma važan zadatak, prenijeti hitnu poštu Štabu Trećeg korpusa u Istočnoj Bosni, s ličnim naređenjem Tita, u kojem je bio razrađen plan proboja korpusa koji je bio opkoljen i nalazio se u kritičnoj situaciji.

To se jedino moglo obaviti padobranom. Maksim Vuković, šef Kancelarije Štaba Baze NOV u Italiji, (Beranac, pjesnik, p.pukovnik Udbe, narodni poslanik, direktor pošta, telegrafa i telefona Crne Gore, član Savjeta Republike), odredio je dva padobranca, partizanska oficira, povjerio im ovaj važan zadatak.

Avion je uzletio i kad su, u gluvo doba noći, dolećeli iznad mračnih šuma Bosne,  padobrancima je sišlo srce u pete; odbili su da iskoče! Saveznički avion se vratio u Bari, padobranci su razoružani, uhapšeni i upućeni na Vis, gdje im je suđeno.

Što sada?! Žurilo se i nije bilo odlaganja. Imao je Maksim Vuković u Italiji na raspolaganju petnaest kurira, hrabrih, mladih, povjerljivih ljudi. Postrojio ih je i upitao: “Ko je dobrovoljac da večeras izvrši jedan važan zadatak?” “Ja!” iskoračio je  Milosav–Mido Pavićević, sa zavijenim lijevim okom.

“Bih, druže Maksime, i bez padobrana, samo ako treba za domovinu, Partiju i Tita.”

Ponovo je pozvao Mida i rekao mu: “Pavićeviću, poštu koju nosiš potpisao je lično drug Tito. Već sama ta činjenica govori o važnosti zadatka. Pošta ne smije pasti neprijatelju u ruke. Život – pa poštu!”

“Spreman sam, život ću dati ako bude trebalo, ne brini”. Vremena nije bilo za čekanje. Proslavljeni komandant Kosta Nađ grozničavo je u Bosni sa svojim partizanima iščekivao Titova uputstva.

U predvečerje 22.avgusta 1944. godine, dok se pista aerodroma u Bariju još pušila od avgustovske vreline, Mido je stavio Titovo pismo u njedra, okačio automat, i na motociklu stigao  na aerodrom.

Saveznički avion pripremao se za polijetanje. Ruski kapetan - izviđač obratio se Midu:

“Jesi li ti padobranac?” “Do danas nijesam bio, a noćas hoću”.

“To njet harašo”.

Rusi ka’ Rusi, malčice su se podsmijavali golobradom crnogorskom mladiću.

“Ne brini brigu, druže. Samo bih te zamolio da mi kažeš kako se stavlja padobran, kako treba skočiti i kako se kasnije otkopčati”.

Staviše mu padobran; Mido ušeta u avion. Ubrzo su prelećeli Jadransko more i na visini od četiri hiljade metara stigli iznad Bosne. Vrata su se otvorila; jedan, dva, tri… Mido je iskočio u mračne šume bosanske. Spustio se kraj nekog potoka, razmišljajući da li da čeka zoru ili da krene odmah. U mislima riječi: Život – pa poštu!

Otkočio je automat, krenuo. I: odjenom se začulo:

“Stoj! Ko ide?”

“Kurir Vrhovnog štaba! A ko je tamo?”

“Par tizan!”

Bio je srećan kad je ugledao petokraku na kapi partizana s Romanije i zamolio da ga odmah odvede do komandanta Štaba korpusa Koste Nađa…

Bilo bi divno kad bi jedna ulica u nekom crnogorskom gradu nosila ime Milosava-Mida Pavićevića.

Jer: Crnogorci su učinili velika herojstva…


Najčitanije iz sekcije Kolumne