Jednu od najdivnih pjesama o Podgorici ispjevala su četiri lika: Sergej, Edo, Pero i Igor. Ona je jednostavna taman koliko treba, sa svim dragim manama koje ima, odgovara upravo gradu kom je spjevana. Teško je pjevati Podgorici, jer se uvijek mijenja i ne može se u okvire staviti, ali su oni pogodili u kapislu, ugrabili suštinu. Zato je ta pjesma i postala neprikosnovena i neformalna himna grada. Nažalost, četvorku iz pjesme, prije nekoliko godina napustio je Igor Perazić, veliko ime naše scene i grada, a nedavno je otišao i Pero Stefanović. Koliko je to veliki gubitak za grad i za muzičku scenu, teško bi bilo riječima objasniti, zaista, bez zrna patetike. Dovoljno je nekoliko puta poslušati pjesmu njih četvorice pa se slika sama nameće.
Spot za pjesmu o Podgorici počinje tako što četiri lika šetaju gradom. Pero je odjeven skroz u bijelo, šmekerski, majica bijela, bijela košulja, bijele pantalone i cipele. Hoda pored pozorišta sa rukom u džepu, ležerno, kako i dolikuje, kao i uvijek. On je izgledao kao tipičan primjerak Podgoričanina, bez imalo pežorativnog u toj definiciji. Iz tih par njegovih koraka u spotu može se mnogo toga pročitati, jer taj detalj ruke u džepu govori mnogo. Postoji neka belmondovština u svim tim tipovima Podgorice i generaciji kojoj je Pero pripadao, u toj ležernosti, u iskrenosti, u nepristajanju da se po svaku cijenu koketira sa trendovima.
Ako uzmemo u obzir Eda, Boža Bulatovića, Igora Perazića, Sergeja Ćetkovića, Pera Stefanovića, Bojana Delića i Baneta Nedovića, vidjećemo matricu, vidjećemo momke koje trend nikad nije izbacio iz krivine, nikad nisu otišli u krajnost estrade već su zadržali svoj stav, bez obzira da li pjevaju u kafani, na trgu, u hotelu ili Sava centru. I to je za poštovanje, jer, koliko god scena bila mala, oni su na čelu, i bitni su, a najlakše je izabrati liniju manjeg otpora i pokoriti se neukusu, što oni ipak nisu uradili nikad.
Samo da je Pero Stefanović otpjevao taj dio pjesme o Podgorici: Pjesmu vjetar nosi/da me opije/sve je tu kao prije/isto sunce rijeke dvije miluje, dovoljno je da ostavi traga na sceni, i da zaduži grad i Podgoričane. Ljudi se ovih dana vraćaju svim njegovim pjesmama, i tragaju za onim što su voljeli ili i dalje vole.
Težak grad kakav jeste na više nivoa, Podgorica je sebična kad nekog treba pohvaliti, jer funkcioniše po principu pravila da se kritikuje svako ko se izdigne. I uvijek će se za nekog u kafani pronaći neka loša riječ, ali kad je preminuo Pero Stefanović, odjekivala je rečenica: “Dobar je bio”. To je za grad kao što je Podgorica veličanstven kompliment, od ljudi koji uvijek nađu nešto loše da kažu skoro za svakoga, te se riječi očivatavaju kao izuzetan naklon i poštovanje.
Pero je izgleda kao ličnost i kao pjevač te riječi zaslužio.
Bonus video:
