Da li je moguće da u Njemcima još živi politički duh Hegela?, pitanje koje Fabijan Leber, daroviti novinar - intelektualac, postavlja u tekstu objavljenom u “Der Tagesspiegelut “ moglo bi se smisleno uputiti i balkanskim državama, ne zato što balkanski narodi poznaju duh njemačkog idealizma, već što po nekoj istorijskoj inerciji slijede više (ne)svjesno takav koncept. Do duboko u XX vijek održala se idealistička hegelovska koncepcija zajednice koja ima preimućstvo nad pojedincem kao jedinkom, primat opšteg organskog jedinstva kolektiva nad individualnim mišljenjem i slobodom.
Politički život, u cjelini je podređen ideji zajednice, čežnja za konsenzusom isključuje iz političkog diskursa političku utakmicu i konkurentnost političkih ideja. U zemljama Balkana, bez duže tradicije demokratskog političkog mišljenja, nije više riječ samo o ideji zajednice, oko koje se rotiraju politički ciljevi društva i svih društvenih grupa i slojeva, već i načelna nemogućnost da se profilišu sasvim jasne i različite političke pozicije.
Političke partije, su fleksibilne prema svojim programima, često samo formalno vezane za političku orjentaciju: lijevu ili desnu ili neku njihovu kombinaciju kojoj formalno pripadaju. Tako se teško dolazi do preciznih saznanja o vitalnim pitanjima zajednice, a pri tome realni politički diskurs nema jasno izdiferencirane, prepoznatljive partijske programe kako bi građani svojim izborom zaista dobili različita politička rješenja.
Osim personalnih promjena, čini se da nedostaje suštinska programska različitost koja bi garantovala stvarne društvene reforme i preobražaje. U neku ruku na sceni je bezalternativnost, utoliko što uslijed specifičnih međunarodnih okolnosti i unutrašnjih ekonomskih i političkih problema nedostaje stvarna dinamika političkog života u kojoj bi se stvarno suprotstavljale različite političke vrijednosti, a građani bili u prilici da prepoznaju političke razlike, i da se za njih opredjeljuju jednom racionalnom odlukom. Pluralizam i lična sloboda, racionalan izbor i individualizam predstavljaju temeljne vrijednosti zapadno evropske političke kulture.
Različitosti, političke i kulturne, predstavljaju normativne okvire, u kojima je moguće primijeniti antikvarne oblike vlasti jednim naučenim / istreniranim modelom koliko i stvoriti imanentan sistem vrijednosti modernih političkih zajednica. No, da li je modernom društvu svojstveno ono što tvrdi Bodrijoj u svojoj knjizi “Prozirnost zla“, težnja da neutralizuje drugojačenje, da razori drugog kao prirodnu referencu, jer to nije više pakao drugih, to je pakao istog.
U najširem značenju, nedostatak stvarnih razlika, bilo da je u pitanju politika ili društvo u cjelini, uniformnost našeg mišljenja, medijska propaganda istovjetnost u stilovima ponašanja / izgleda / oblačenja / prisutan je, gubitak originalnosti i autonomije ljudske ličnosti. Sa ciljem ne da se bude drugačiji već isti, po uzoru na neki zadati uzor ili ideal koji se kao utopija propagira i postaje mjera našeg životnog uspjeha. U tradiciji političkog mišljenja, politička moć koincidirala je sa konceptom vlasti, gdje jedan u monarhiji i tiraniji ili nekolicina njih u aristokratiji i oligarhiji ili većina kao u demokratiji vladaju.
Tako se pojam političke moći, vezivao za jednog, ili nekolicinu ili većinu, pa je i političku odgovornost, moguće bilo pripisati nekom, ko ima realnu moć odlučivanja. Danas se zamršena mreža birokratskih institucija, biroa i organizacija sve više ističe kao depersonalizovana moć, čime se pitanje filozofsko, gdje se nalazi društvena i politička moć i pitanje odgovornosti mijenja terminom, utoliko to moć ne pripada nekom pojedinačno. U tom isprepletanom galimatijasu različitih i birokratizovanih institucija kada se niko ne može pozvati na stvarnu odgovornost, na vidiku se ne pojavljuje ni izbliza društvena snaga, politička ili ekonomska koja zaista ima za cilj iznalaženje rješenja za duboku krizu u kojoj smo se našli.
Neizvjesno je da li će se dolaskom političkih partija, na društvenoj sceni, kao što je pobjeda ljevičarske Sirize u Grčkoj, mijenjati u sušt ini društveni kontekst, ili ćemo prisustvovati još jednom debaklu političkom, parlamentarne ljevice, nakon radikalne ljevičarske ideologije novom erom otpočetom pada Berlinskog zida. Porast nasilja, gotovo se može razumjeti još samo filozofski, pozivajući se na Lajbnicovu teodiceju i njegovu ideju, koju je tako duhovito iskarikirao Volter u Kandidu, da je riječ o najboljem od svih mogućih svjetova. Utoliko što centri moći suvereno upravljaju političkim i ekonomskim tokovima, prema unaprijed zacrtanim ciljevima čime se gubi smisao svakog stava, pro et contra, tako da vidljive promjene na političkoj sceni niti mogu da donesu nešto novo niti je to principijelno u konstalaciji međunarodnih odnosa više moguće.
Preostaje nam još jedino povjerenje koje i samo ponekad djeluje prozirno, u politički racionalizam kao glavni argumnt za moderni univerzalizam i mogućnost da se rušilačke težnje ali i interesne zone ograniče, ravnotežom izvedenom na osnovama logike ljudskog razuma i mišljenja. Vjera u moć ljudskog racionalnog razmišljanja i odluka baziranih na osnovama, ne samo posebnih interesa, već i zajedničkih ciljeva. Političko ponašanje, isključivo prema interesima postaje sve više problematično i za same interese i njihovu realizaciju. U tom lavirintu evropska politika, na unutrašnjem planu konsolidacije, opet se mora pridržavati hegelovskog kocepta ideje zajednice, koja svojim postojanjem, prevazilazi uske parcijalne interese.
Bonus video:
