Tekst započinjem stihom časnog crnogorskog pisca Milike Pavlovića ispisanog u vrijeme kada je Crna Gora slavila zločin i zločince. Tekst, takođe, ispisujem u vrijeme kada nas, ono što se zove Javni servis, danima obavješava da su u Bijelom Polju započeli 46. Ratkovićevi susreti književnika.
Tim povodom je grupa bjelopoljaca pokrenula peticiju da se književna nagrada "Risto Ratković", oduzme čovjeku koji je presudom Međunarodnog suda označen kao zločinac - Radovanu Karadžiću. Interesantno je da se ova peticija i inicijativa prećutkuje, vjerovatno zbog toga što mediji koji baštine "zločin" kao dio svog radnog i političkog nasljeđa ne žele da postave pitanje oduzimanja nagrade, jer bi time morali prozvati one koji su nagradu dali. A pošto su oni koji su je dali isti oni koji bi trebalo da je oduzmu, pitanje oduzimanja nagrade više nije stvar procedure, već politike i vrijednosti društva.
Da li društvo koje je spremno da i dalje slavi zločin i zločince uopšte može da napravi mali moralni iskorak i kaže: "Oprosti poezijo, oprostite pisci, ali kada smo dodjeljivali ovu nagradu Radovanu Karadžiću tada smo mislili da će istoga slaviti vaskoliko srpstvo i da će njegovi zločini biti 'nevidljivi' kao svi zločini pobjednika. Zato smo tada, te 1993, požurili da mu udijelimo književno priznanje koje nosi ime časnog Rista Ratkovića u gradu čija je polovina stanovništva iste nacionalnosti kao žrtve Radovana Karadžića." Ali, se desio preokret. Zločin je ostao nedovršen, plan osujećen a mi prešli na platformu multietičnosti, multikulturalnosti i multi... I zato sve one koji nas podsjećaju na naša rana (ne)djela, smatramo opakim opozicionim podmetanjima u klipove, građanske, multi... Crne Gore. Naravno uz rizik da se i ovaj tekst protumači na isti način, a ponosan što su podnosioci inicijative ljudi svih vjera i nacionalnosti u Bijelom Polju, što je garant vjere da je CG moguća kao demokratsko građansko društvo, smatram nužnim da upozorim tek na nekoliko činjenica:
Prvo, zahvalan sam aktuelnom ministru kulture, koji je u nedavnoj izjavi jednom mediju precizno locirao lokalnu upravu u Bijelom Polju kao adresu koja treba da razriješi ovo pitanje. Obrazloženje je naizgled prihvatljivo tvrdnjom da je manifestacija "Književni susreti Risto Ratković" lokalnog karaktera i da je kao takva u nadležnosti lokalne uprave. Molio bih ministra da ipak, kao pisac, porazmisli o sljedećem: nema šanse da bilo ko u Crnoj Gori dobije nagradu a da to nije rezultat političke volje onih koji su na vlasti. I da nema šansi da bi 1993. ova nagrada bila dodijeljena bilo kome, a da za to nije imao mig od političkog vrha. Zato Vas molim, pomozite, inicirajte i podstaknite lokalnu vlast da se dostojanstveno izvuče iz ovoga blata u koju je uvučena voljom tadašnjeg državnog vrha, bar u onoj mjeri u kojoj ste joj to svojevremeno nametnuli. Ako ne zbog čega drugog, onda bar zato što ste pisac i što vaše ministarstvo i tada i sada finansijski pomaže ovu manifestaciju. Nije korektno sada sav teret svaljivati na one koji su samo slušali vas sa vrha. Nije na kraju korektno ni gradu Bijelom Polju ostavljati jedini preostali trag zločina 90-ih kao dio kulturnog nasljeđa. Da ne kažem koliko licemjerno i morbidno izgleda postavljanje spomenika žrtvama nedavnih ratova u gradu u kojem je jedan od lauerata najprestižnije književne manifestacije - ratni zločinac?
Drugo, javno pozivam evet efendije i znalce lingvistike da porazmisle o sljedećem: Ako su pokazali egzaltiranu grlatost u osudi "mrvih riječi" kao stručnjaci za lingvistiku, zar ne bi trebalo da pokažu bar minimum solidarnosti prema konkretnim žrtvama, mrtvim ljudima. Kao prvo, bilo bi logično da evet potpredsjednik inicira kod svog kluba u republičkom i lokalnom parlamentu deklaraciju o osudi zločina i oni podrže inicijativu koja je u toku. Vrhovni evet bi umjesto hudbe u starodoganjskoj džamiji mogao inicirati kolektivnu molitvu na bjelopoljskom trgu protiv slavljenja zločina kao anticivilizacijskog čina. Znam da je lakše obrušiti se na "mrtve riječi", ali se ipak njihovim korišćenjem može postaviti pitanje: kakva je to vlast koja nije spremna da se odrekne slavljenja zločina i kakav smo to mi njen dekor, ako pristajemo na to?
Treće, svaki pisac koji pristane da ponese ovu nagradu, slavi "zločin", sve dok se među njenim dobitnicima nalazi ime ratnog zločinca. Ne tražim od njih da se, poput mnogih, odreknu te nagrade, ali bi bar bio red da u svojim biografijama prećute tu činjenicu. Ako ni zbog čega drugog, možda zbog toga što bi nam produžili iluziju da su pisci. Koliko je njih, javno podržalo peticiju koja je u toku?
Četvrto, Risto Ratković slovi kao začetnik modernog romana u crnogorskoj književnosti. Skidanje nametnute mrlje sa njegovog imena bio bi ujedno znak da se rađa neka nova, moderna i građanska Crna Gora koja sa svojih savijenih leđa odbacuje jedan po jedan tovar blata koji su joj nakačili oni koji na nju gledaju kao na svoj privatni posjed. Posljednji je čas da se pridružimo onima koji su spremni da nas oslobode tih tovara i da im kažemo - hvala vam, ali vaše je prošlo.
"..usput negdje dolje u tami Bjelopoljac Risto Ratković kuka Poezijo, sram te bilo Šta će mu maramica Dolje u blatu Dolje smo i mi Ništa ne pada s neba".(Milika Pavlović, Dolje rat)
Bonus video:
