Bog sami zna koliko je ludih junaka ili junaka ludila stvorila umjetnost? Naravno, više ih je stvorila politika, odnosno, više ih je nju stvaralo. Izvjesno, najviše ih je bilo u svakodnevnom životu. Svaki drugi bio je lud, a ponajviše su sumnjičeni za ludilo oni koji su bivali drugačiji. Podrazumijeva se, pleonastično je, svaki drugi, po logici stvari je drugačiji, pa je stoga i očekivano ludak. Ludi su bili; Diogen iz Sinope jer je živio u buretu, Sokrat jer je gledao u zvijezde prije nego u Ksantipu, patrijarh Pavle jer se vozio tramvajem, a Nikola Tesla jer se nije unovčio. Grigorij Perelman potonji je ovovremeni ludak koji je odbio nagradu za matematičku genijalnost od milion dolara i nastavio da živi s majkom. Najčešće sretana u "pretragama" je Anštajnova definicija koja otprilike kaže da je: ludilo stalno ponavljanje istih postupaka u iščekivanju različitih rezultata. Mi smo kao narodna zajednica ontološki dokaz da je tako. Ne samo da ponavljamo iste poteze, nego nismo čak ni razočarani kada dobijemo isti rezultat. Naprotiv, izvjesno, stidno ga priželjkujemo još od početka. Anštajn bi se naježio ili, možda, razježio, na našem primjeru. Srećna nam nova godina! Aristotel je govorio da je nemoguće dušu (psihe) izdvojiti iz zagrljaja somatskog. Kao da je mislio na nas ovovremene, a mi smo tako zagrljajno ludi, ili se samo pravimo da smo takvi! Ne bih se vraćao do Aristotela da mi poznanik svojevremeno nije "aristotelovski" zamjerio kada sam ćerkici od 12 godina dozvolio da čita Bukovskog. Rekao mi je: pogriješio si, previše je somatskog kod njega! Neka, rekoh; ako o tjelesnom treba da čuje, onda bolje da to nauči od Henrija, nego iz Velikog brata. A bilo bi svađalački i agresivno da sam prigovorio kako mislim na Čarlsa Bukovskog, a ne, recimo, na Princa Čarlsa - srećna i njemu Nova godina! Bukovski je pisao i o običnom ludilu; "Ludilo? Naravno. A šta nije ludilo? Zar život nije ludilo? Svi smo navijeni poput igračaka... nekoliko navoja opruge, malo trčimo, hodamo uokolo, radimo planove, idemo na izbore, kosimo travu..." Dakle, po Bukovskom, a on mi je draži od Anštajna, ništa neobično - svi smo ludi! Prilično somatski izlazimo u šetnju i sasvim somatski na izbore. Navijeni smo poput igračaka, i bezbrižni poput bezbrižnog biračkog tijela. Ludilo, ergo! Srećna nam Nova godina! Jasno je kako biti lud i praviti se ludim nije ni malo ista stvar. Praviti se ludim naš je uobičajeni, psihosomatski izgovor za sve i za ništa, posebno za: "baš me briga", "mozak na otavu", "ne mogu misliti o tome", "boli me uvo" i tako redom, s bolovima niz anatomiju. Protagora je tvrdio: Isto je misliti i biti, a Dekart ga je plagirao i stekao svjetsku slavu: Mislim, dakle, jesam! Nama, modernom građanstvu savremene Crne Gore, recimo, važno je, međutim, nešto drugo - što manje misliti, a što više biti. Šekspirovo "To be or not to be" kod nas odavno nema izazov dileme. Naravno, biti! Samo je pitanje gdje, u Delti ili u Skadru - ne onom koji nam je odnio najviše biranih, ludih glava, onom na kojega smo jurišali za junaštvom i gospodarem, nego u ovom prema kojem nagrćemo zadnjicom na pijace i u šoping. Istini za volju u Deltu nikada nismo išli iz podvojenih razloga. Delta je naš neumrli korzo, sirotinjska majka, naš Monmartr, naš Kalemegdan s pogledom na ušće Siti kvarta u negdašnju tvornicu Radoje Dakić. Ovovremeni gospodar tamo ne zalazi, iz milion, ili nekoliko miliona razloga pa i izostaju dokazivanja i primjeri junaštva. Srećna nam Nova godina! Ako je tačna ona narodna da su pošten i lud braća, onda smo već zaokružili gotovo cijelu populaciju i rekli sve i o onima koje je dosadašnji tekst preskočio - neka je i njima sa srećom! Namjeravao sam, ustvari, da u susret praznicima napišem jedan osvrt na račun narednih izbora, na račun reformi izbornog zakonodavstva, tehničke vlade, novogodišnjih ukrasa u Glavnom gradu, o premijerovoj posjeti Vatikanu i žalu koji je ostao kada su svi shvatili da mora da se vrati, o predsjedniku države i njegovoj nepreknjiženoj vili na Gorici, o sramoti koju su nam priredili kvazizakonskom namjerom o preknjižavanju crkvene imovine na državu, ali uvod o ludilu i ludim junacima, o nama i onim boljima od nas, odveo me stramputicom u psihosomatsku analizu zajednice. Nažalost, odvelo me ovo uvođenje i razmišljanje daleko od željenog, čak i do Hajedegerovog Mišljenja i pjevanja. Čudesno je koliko su Hajdegerove dileme sasvim naše. Razjašnjavanjući Helderlina i njegovog čuveni stih "pesnički stanuje čovjek" filosof kaže: "Ako je potrebno, kadri smo da zamislimo kako pesnici - s vremena na vreme - pesnički stanuju. Ali na koji način 'čovek' to znači: svaki čovek u svako vreme - treba pesnički da stanuje? Nije li celokupno stanovanje nesaglašIjivo s onim što je pesničko"? U ovom opštem, nametnutom, kvaziludilu u kojem su bestidni mjera uspjeha, naša Vlada je, međutim, razriješila Helderlinov čvor i Hajdegerovo upinjanje da poveže i objasni čovjeka i mjeru. Bez ikakve sramežljivosti i oskudice vladini službenici stanuju u stanovima koje smo im mi kupili, ne hajući za mjerom nego za kvardratnim metrima. Premijer je obećao da će tako biti i u novoj godini, i u svakoj u kojoj se on bude pitao. A, pošto je čuo da u Crkvi stanuje Bog, učinilo mu se da je to mnogo kvadrata za jednog stanara, pa ako se bude pitao i dalje, mnoge hramove će privesti namjeni i pretvoriti u stambeni prostor za partijske činovnike. Srećna nam Nova godina! Prije 100 godina, i koju više, bili smo vrlo blizu Helderlinovom idealu "pjesnički stanuje čovjek". To kako smo trajali, opstajajali, kako smo stanovali i šta su nam bili stanovi ispunjavalo bi i formalne uslove da pjesnikova poetska misao ne zvuči kao bolesna budalaština nego kao već ostvareni imperativ življenja. A živjeli smo kao pjesnici nomadi, pjesnici su nas i vodili. Ipak, nismo bili kao navijena opruga, nismo izlazili na izbore jer nije ni postojalo nikakvog izbora - sve je već bilo izabrano i odlučeno, a naš jedini preostali zadatak bio je da pjesnički stanujemo - pjevamo i plačemo. A danas? E, o danas je druga priča. Danas nas vode razbojnici koji se podsmijevaju svemu pjesničkom. Srećna nam Nova godina! Da! Lud i pošten su braća, samo što ludi nisu budale, a pošteni najčešće jesu. Mi, dakle, moramo zaključiti, nismo ludi. O tome da li smo budale i glupaci valjalo bi podrobnije analizirati. Bertnard Rasel kaže: Tragično je što su glupaci toliko sigurni, a mudri puni sumnje. Mi smo apsolutno sigurni. Srećna nam Nova godina! Priznajem, pronašao sam nas u onoj od Bukovskog: "Sve je ludilo. Zar ne!" Mi smo, bili ludaci, i to ne svaki drugi, nego svaki, ali smo se nažalost promijenilii. Sada smo ontološki dokaz da ludaci mogu postati pokvarenjaci. Bog sami zna koliko je pokvarenjaka stvorila umjetnost. Samo ih je više stvorila politika. U svakodnevnom životu ih ima najviše. Srećna nam nova godina pokvarenjaci! Srećne nam rane junaci!
Bonus video:
