Sportske redakcije elektronskih i printanih medija u Crnoj Gori sa različitih aspekata izvještavali su o velikom fudbalskom spektaklu odigranom u Podgorici između reprezentacija Crne Gore i Engleske, 25. 03. 2019. godine, zaobilazeći činjenice stvarnog događaja zbog kojih je Crna Gora, nažalost, postala predmet sportske javnosti u svijetu.
Ono što su svi vidjeli i čuli, a djelo je neodgovorne grupe pojedinaca, jedino nije doprlo do crnogorskog Ministarstva sporta i mladih i Fudbalskog saveza Crne Gore, nego obje institucije izlaze sa tezom osude događaja i nedoličnih poruka, “ako su se one dogodile”, umjesto da su istog časa priznali istinu i uputili izvinjenje i žaljenje gostima iz Engleske, UEFA i međunarodnoj sportskoj javnosti, i sami sprovedu istragu i odgovarajuće postupke, izreknu primjerene kazne, kako se to više ne bi ponovilo. Organima UEFA treba prepustiti da vode svoj postupak i donesu odgovarajuće odluke. Narodna poslovica kaže:
“Ko priznaje, pola mu se prašta”, a “istine koje se kriju postaju otrovne”. Jedan od učesnika u kontakt emisiji Javnog servisa posvećenom tom događaju čestito je ukazao na postojanje činjenice, i to ne samo na sjevernoj tribini Gradskog stadiona, nego i nekih pojedinaca na zapadnoj tribini.
Svijet neće uništiti zločinačka nedjela nego oni koji to mirno posmatraju i ništa ne preduzimaju da se zlo spriječi (Ajnštajn). Kad zlo nadvlada dobro onda smo poraženi kao ljudska bića! Ne tako davno, u sportskom centru Morača, bili smo svjedoci, u jednom sportskom duelu, kada je sa tribina dvorane sramotno gađan životinjskim bubrezima, legendarni sportski trener Duško Vujošević, prvi košarkaški selektor Crne Gore. Opravdanja i olakšavajuće okolnosti ne mogu služiti rasvjetljavanju društvenih kauzalnosti i posljedica tog događaja, za što se okrivljuju uzvišeni velemajstori engleske fudbalske reprezentacije, što je kontraproduktivno, ali epifenomeni njegovi treba da dovedu do najdubljih izvora takvih nepoželjnih događaja, a ogledaju se u procesima velikih reformi vaspitne i prosvjetne prirode, od najnižih uzrasta do univerzitetskih studija, na kojima su izlučene sve humanističke i filozofske discipline, a naša unučad iz početnih razreda škola dolaze kući traumatizovani i pod depresijom, umjesto da škola postane iskonska igra duha, slobode, lucidnog uma, radosti i ljubavi, u kojoj ocjenjivanje treba da bude relatizovano, a ne odlučujuće.
Možda treba pokrenuti pitanje da nacionalne selekcije Crne Gore igraju svoje mečeve u drugim gradovima, kao što je slučaj sa većinom mečeva muške rukometne reprezentacije, i da se investira u stadione radi ispunjavanja uslova predviđenih standardima UEFA.
Rasizam, najteža bolest čovjekovog uma, koja sa nacionalizmom, šovinizmom i fašizmom, predstavlja suštinsku negaciju čovjekove ličnosti! Ne dozvolimo da herojsko crnogorsko slobodarstvo kroz vjekove i afirmacija različitosti našeg društva, budu ugrožena od aveti prošlosti i nekolicine idiota kojima nije mjesto na sportskim priredbama.
Fluidna je i tanka granica između pojavnih fenomena nacionalizma, šovinizma i rasizma. Zlo nije u tome što se taj događaj javno reflektovao nego je veće zlo što nije spriječen tokom samog manifestovanja i identifikovan, prije svega od redarskih i službi obezbjeđenja na gradskom stadionu i drugih javnih službi koje su uključene u održavanje reda i zaštitu imovine i ličnosti, ali prije svega, i od kukavičluka domaćih navijača koji su neodgovornu grupicu odmah trebali spriječiti u izvršenju.
Naše državne vlasti, mnoge društvene organizacije i udruženja, koje se bave zaštitom ljudskog dostojanstva, nijesu pokazale reakciju, a bile su dužne da to učine, u vezi s presudom ratnom zločincu Radovanu Karadžiću, donijetu u drugom stepenu od strane haškog mehanizma pravde, a isto tako i organizacije koje njeguju tekovine NOB i antifašizma, nijesu se odmah oglasile tim povodom, kao i u vezi događaja na Gradskom stadionu, i teškim zlostavljanjem koje je doživio Igor Tomkić u Beranama, samo zato što je druge nacionalnosti.
Surovi i bestijalni napadi na Igora Tomkića, građanina hrvatske nacionalnosti u Beranama, fašistički akt, koji predstavlja otvorenu prijetnju narodu druge nacionalnosti, i predstavljaju mizantropiju koja je velika bolest čovjekova, kao prirodnog bića, koje još nije izašlo iz svoje predistorije. Veliki humanistički genije Anatol Frans, francuski nobelovac, koji je sva svoja djela posvetio filantropskoj strukturi čovjekovoj, na kraju života, razočaran zlodjelima i mizantropijom ljudskog bića, anatemisao je atavističku čovjekovu prirodu, riječima: pocrvenjeće ljudi jednog dana kad progovore ptice! Dok je velikan i omnipotencija nauke i duha svih vremena, Aristotel, uputio poruku, koja se, nažalost, kao istinita potvrđuje: svaka generacija i naraštaj ljudskog roda, biće zločinačkiji u odnosu na prethodne. Empirija i istorija to potvrđuju, a pedagogija, socijalna psihologija, antropologija, sve humanističke nauke, hladnokrvno posmatraju negaciju ljudskog dostojanstva, širom planete, koja se manifestuje u ratnim zločinima, genocidima, zločinima protiv čovječnosti, eksploataciji, alijenaciji, socijalnoj nejednakosti, diskrepancama u imovinskom položaju ljudi.
Crna Gora ima autohtonu i neponovljivu istoriju i tradiciju zasnovanu na uzvišenom moralnom kodeksu i pravednom običajnom pravu, sjedinjenim u jedinstveni sistem društvene regulacije, koji je održao Crnu Goru u deset vjekova, ali i veličanstveni socijalistički samoupravni moral, i samoupravnu socijalističku regulaciju, koja je ljudsku autonomiju i dostojanstvo uspostavila na pijedestal društvene statike, gradeći carstvo ljudskih svrha, zasnovano, kako je Sveti Petar Cetinjski, vladar crnogorski, zakonopisac, poliglota i vojni zapovjednik, govorio “na praiskonskoj blagodeti čovjekovoj - slobodi, jednakosti i pravdi”.
Struktura društvenog organizma u planetarnim razmjerama, usmjerena na sticanju profita i kapitala, temeljno ugrožava ovo sveto trojstvo čovjekova bića, pretvarajući ga u objekta i mašinu za stvaranje profita, te eskperiment hladne i birokratiovane društveno-državne administracije.
Bonus video:
