SRDAČNO S KOSOVA

Povratak prošlosti

Suočavanje sa prošlošću – i sa samim sobom – jedini je put ako se želi poći naprijed
175 pregleda 6 komentar(a)
Peć, Foto: Imgbox.de
Peć, Foto: Imgbox.de
Ažurirano: 23.01.2014. 08:32h

Peć, 14. decembar 1998.

Ponedjeljak je. Slab snijeg i magla pokrivaju Kosovo. Putevi su teško prohodni. U ranu zoru, na granici sa Albanijom, nedaleko od Prizrena, srpske snage su pobile 31 Albanca, pripadnika OVK, koji su pokušavali da uđu na Kosovo.

Zvanično je primirje, ali se u stvarnosti rat nastavlja pod nosem međunardonih misija.

U predvečerje, ulice Peći su puste. Smrtnu tišinu prekidaju samo bučni motori hamera kojima se neprestano gradom voze pripadnici JSO – Jedinica za specijalne operacije.

Peć, kao i svi ostali gradovi na Kosovu, pod čeličnom su kontrolom srpske vojske i policije, raznih specijalnih i paravojnih jedinica.

Albanske radnje su rano zatvorene, Albanci iza zabravljenih vrata po svojim kućama. Strah od zla caruje.

* * *

U srpskom kafiću Panda - užas.

Dvoje maskiranih i naoružanih ulaze u kafić i pucaju iz automatskih pušaka na dvadesetak mladih. Četvoro ubijenih na licu mesta, još dvoje podležu ranama u bolnici.

Niko ne zna ko su ubice, ali to ne smeta propagandnoj mašini Slobodana Miloševića da krivce identifikuje kao “albanske teroriste”. OVK demantuje da je odgovorna za zločin u Peći, ali srpska policija vrši pretragu samo među Albancima. Pećka naselja Zatra i Kapešnica su na meti. Policija maltretira albanske stanovnike.

Veoma brzo, drugi zločini će ovo ubistvo u Peći baciti u zaborav, zajedno sa mnogim drugim zločinima. Istraga se neće voditi. Ubice neće biti pronađene. Albanci će ostati okrivljeni za još jedno monstruozno djelo.

Sve do dana današnjeg.

Beograd, januar 2014.

Prošlost se ne predaje. Koliko god da neko zaželi da je se otarasi, ona se neumitno vraća po svoje. Naročito ako je nedovršena. Neispričana. Zakopana.

Baš kao ova priča o ubistvu djece u Peći.

Petnaest godina posle ubistva u Pandi, srpskoj javnosti počinje da se otkriva prava istina o zločinu. Da za ubistvo te srpske djece na Kosovu nisu odgovorni Albanci, već sama država Srbija! Da su ekzekutori ubistva bili iz Jedinice za specijalne operacije Službe državne bezbjednosti, pod komandom Milorada Ulemeka Legije. Da je najvjerovatniji nalogodavac ubistva djece tadašnji šef Srpske države bezbjednosti, Radomir Marković.

Ili, kako to direktno kaže Vuk Drašković: “I, naravno, da niko nije mogao da naredi takav zločin osim Slobodana Miloševića. I on je naredio! I naredio je Radomiru Markoviću, a izvršilac je bila Legijina jedinica”.

* * *

Otkriće se, naizgled, desilo slučajno. U okviru istrage o ubistvu srpskog novinara Slavka Ćuruvije, počinjenog u aprilu 1999. ispred njegovog stana u Beogradu, došlo se do novih podataka o raznim drugim neriješenim zločinima, uključujući i ubistvo šetoro djece u Peći.

Potpredsjednik Vlade Srbije, Aleksandar Vučić, bio je prvi koji je srpskoj javnosti najavio da za ubistvo nisu odgovorni Albanci. "Ima mnogo strašnih stvari sa kojima ćemo morati da se suočimo", reče Vučić pred Novu godinu.

A kad su, desetak dana kasnije, počele medijske spekulacije da je ubistvo djece počinjeno od strane britanskih tajnih službi MI6 i SAS, sam Vučić je demantovao takve navode, govoreći da ga je “strah” pomisliti ko je stvarni počinilac tog monstruoznog zločina.

Time su otvorena vrata da se još jasnije postavi pitanje da li je Državna bezbjednost odgovorna i za ovaj zločin, kako bi za to bili okrivljeni Albanci i započeta policijska i vojna odmazda protiv njih.

Srbija je u šoku. Premijer Dačić pokušava sve svesti na “medijska nagađanja”, ali i sam nagovještaj istine boli. Mnogi ne žele ovakvu istinu, jer suočavanje sa prošlošću je teška stvar, naročito kad je prošlost grozna kao ova.

Priština, januar 2014.

Cijela i potpuna istina još nije izašla na vidjelo. Ubistvo djece u Pandi se polako rasvjetljava, ali su ostali još mnogi zločini koji se moraju riješiti, za koje se mora odgovarati, čiji počinioci moraju biti izvedeni pred pravdu.

Hiljade izgubljenih ljudskih života, more patnji kroz koje su prošli skoro svi stanovnici Kosova u to ratno doba, 1998-1999. Sve žrtve se moraju poštovati, svi odgovorni pred pravdu izvesti, svi ratni zločini riješiti.

Jer, dok se u Briselu pregovara o normalizaciji odnosa između Kosova i Srbije, prošlost se mora prošlosti ostaviti. A jedini način jeste da se ona pogleda direktno u oči. Takva kakva jeste.

Jer suočavanje sa prošlošću – i sa samim sobom – jeste jedini put ako se želi poći naprijed. Da ne bismo zauvjek ostali u prošlosti.

Bonus video:

(Mišljenja i stavovi objavljeni u rubrici "Kolumne" nisu nužno i stavovi redakcije "Vijesti")