Predsjednik SAD Donald Tramp kači na medije etiketu “neprijatelja naroda”. Predsjednik Brazila Žair Bolsonaro novinare smatra “trulim” i “nemoralnim” i optužuje ih za organizovani napad na njega “radi senzacije”. Predsjednik Meksika Andres Manuel Lopez Obrador (kojeg zovu AMLO) naziva ih “ništarijama, konzervativcima, sveznalicama, licemjerima”, a takođe i “fifi” (snobovi, pretenciozni) i “chayoteros” (što bi značilo “korumpirani”).
Lideri populisti obožavaju medije koji im daju mogućnost da šire svoje ideje. Oni, međutim, mrze novinarstvo koje postavlja osjetljiva pitanja i od njih zahtijeva odgovornost. A upravo je to ono što treba da štitimo. Tramp, Bolsonaro i AMLO, bez obzira na sve razlike među njima, slični su po svojim nacionalističkim pogledima, populističkoj taktici i antidemokrastkim sklonostima. I nisu ograničeni na verbalne napade.
Trampova administracija oštro je ograničila pristup medijima u Bijelu kuću. Ona je anulirala ili obustavila važenje akreditacija mnogim novinarima na osnovu toliko neubjedljivih i maglovitih obrazloženja da su sudovi naložili da se te akreditacije obnove. A sada je Tramp napravio još jedan zlokoban prekid tradicije. Godinama Bijela kuća svakodnevno dobija primjerke mnogobrojnih časopisa i novina - od Finacial Timesa do The New York Posta. To je standardna radna procedura u demokratskim zemljama: centri vlasti moraju biti dobro informisani, što znači pretplaćeni na razne medije, nezavisno od njihove uređivačke koncepcije.
Ipak, Tramp je u oktobru odlučio da Bijela kuća više neće dobijati The Washington Post i The New York Times (ta izdanja on često optužuje za pristasnost i nepoštenje). “Svi su oni lažni”, izjavio je Tramp u intervjuu TV Fox News, saoštavajući svoje planove. Njegova administracija poziva i druge federalne institucije da otkažu svoju pretplatu na ta izdanja. Nedjelju dana nakon Trampove odluke, njegov primjer slijedio je Bolsonaro, otkazujući sve pretplate organa vlasti na najrespektabilnije novine u Brazilu - Folha de Sao Paulo. “Ne želim ništa da znam o Folha de Sao Paulo”, izjavio je Bolsonaro objašnjavajući da čitanje tih novina “truje moju vladu”. On je dodao da savjetnici uvijek mogu poći na kiosk i kupiti sebi te novine (“Nadam se da me neće optužiti za cenzuru”), ali na njih više neće biti potrošen ni cent od državnog novca. “A oni koji se reklamiraju u Folha de Sao Paulo”, rekao je prijeteći, “obratiće pažnju na sve to, zar ne?”
Istovremeno, u Meksiku, AMLO je skresao vladin budžet za reklamiranje u medijima, pri čemu su ta smanjenja uticala na one koji kritikuju vladu, na primjer na list Reforma. AMLO je neosnovano optužio te novine da su favorizovali bivše administracije kao i da rade za neke tajne interese. Posljedice tog koraka imaju posebnu težinu i suštinske su u Meksiku u kojem mediji često zavise od državnih marketinških objava.
Meksiko danas spada u zemlje koje su najopasnije za novinare. I teško da će oni biti sigurniji sve dok je tu predsjednik koji ih naziva neprijateljima.
Korišćenje državnih resursa radi kažnjavanja konkretnih medija, onih koji su izabralli kritičku liniju, normalna je za diktatore. Prekidanje pretplate, reklamiranja ili pristupa novinara jednako je napadu na slobodu medija, riječi ili informisanja, a sve to očigledno ozbiljno ugrožava demokratiju.
Na primjer, Ugo Čavez, koji je upravljao Venecuelom 14 godina, neustavno je napadao medije pokušavajući da im potkopa autoritet i predstavi ih kao neprijatelje naroda. Plasirajući svoju verziju događaja i stvarajući neprijateljsku sredinu za nezavisne medije, on je dostigao “komunikacionu hegemoniju”.
Čavezov nasljednik, Nikolas Maduro, igra po tim istim pravilima. Tokom posljednih godina više od 50 listova prestalo je da izlazi u štampanoj verziji, smanjilo je interval izdavanja (dnevne novine su postale nedjeljnici) ili su radikalno smanjili broj stranica i tiraže. Sve je to, dijelom, izazvano deviznom kontrolom koja blokira uvoz štamparskog papira. Dodajte tome direktni državni pritisak (na primjer sudske istrage) i krah ekonomije (uključujući hiperinflaciju), i biće jasno da su slobodni mediji u Venecueli uništeni.
I uopšte nije slučajnost što je upravo tokom mandata Čaveza i Madura Venecuela postala žrtva katastrofalnih ekonomskih odluka, široke i sveprožimajuće korupcije sa učešćem “prijatelja”. Danas je Venecuela punokrvna diktatura u kojoj politički protivnici završavaju iza rešetaka, a svaki protest se žestoko guši.
Upravo zato je Venecuela živi dokaz zašto se prema Trampovim, Bolsonarovim i Obradorovim napadima treba ozbiljno odnositi. Svi mediji, i oni koji su postali mete i oni koji uživaju pokroviteljstvo, moraju da uzvrate udarac i uz to izdejstvuju pravičnost u nacionalnim i međunarodnim sudovima. Novinari i predstavnici drugih profesija, na primjer aklademske organizacije, mogu na lokalnom nivou pokretati inicijative da se zaštite prava i slobode građana i medija. Osim toga, mogu pomoći i NVO - ne samo tako što će bezuslovno izražavati svoje neslaganje, već i tako što će sakupljati i objavljivati podatke o slobodi medija. Svoj doprinos mora dati i civilno društvo iz sveg glasa štiteći medije, na primjer učešćem građana u zajedničkim inicijativama sa medijima i njihovim zaštitnicima.
Neprijatelj slobodnih medija je istovremeno neprijatelj demokratije. Ne možemo reći da nismo bili upozoreni.
Autor je novinar i politikolog iz Venecuele
Copyright: Project Syndicate, 2019.
Bonus video:
