Prvi put sam vidio Nicu iz aviona. Čuo se glas sa zvučnika, bez krčanja je najavljeno da slijećemo na aerodrom i da je pista uz more, stoga, da ne pomislimo da ginemo. Avion neće sletjeti u vodu. Oni što nisu razumjeli proglas su se prilično uzrujali, a i svi ostali, krijući strah i likujući što ima onih koji su se više uplašili od njih samih.
Azurna obala prikazala se divno tog 11. maja 2008. godine. Sve čisto i jasno, i sve je vodilo tih dana u jedan grad, u Kan na festival gdje sam se i ja tad uputio. Autobus od aerodroma u Nici do Kana vozio je tip iz Tunisa, koji je sa smijehom odbio moje riječi da sam iz Crne Gore i rekao mi da sam ja za njega iz Jugoslavije, sa čim ja uopšte nisam imao problema. Razgovarali smo ispod znaka da se ne smije razgovarati sa vozačem, a on je govorio o curi sa kojom je nekad bio, a ta cura je tvrdila da je Dubrovnik najljepši grad na svijetu. Našao sam za shodno da prećutim da su ga Crnogorci dobro izgranatirali, ne bih mu mogao objasniti zašto.
U Nici sam se duže zadržao u povratku, desetak dana kasnije. Divio se planskoj gradnji primorskih gradova, žalio zbog činjenice da kod nas samo Bar ima djelić planske gradnje. Gledao sam Nicu i razmišljao kako smo uspjeli da upropastimo našu obalu. I u Nicu je davno stigao ruski kapital, plemićki, kockarski, prevarantski, kanal novca od Monte Karla i Monaka, ali je neko imao mozga da priliku iskoristi i sredi grad kako treba, a da ne stavi sve u svoj džep.
Pri povratku, dok sam čekao čekiranje karte, uskočili su maskirani policajci. Razvukli su crvenu traku i gurali ljude u ćošak aerodromske sale. Čulo se samo vrištanje putnika i galama policajaca. Sabijeni smo stajali iza trake, a ja sam bez ikakvog straha podigao traku, zakoračio naprijed i pitao što se zbiva. Šalterska radnica mi je rekla da je neko u butiku zaboravio torbu i da je pozvana policija koja je odmah reagovala silovito. Meni smiješno, stran osjećaj, bez straha od terorizma. Gledao sam uplašene ljude i smijao se, a onda se uozbiljio shvatajući da mogu da im djelujem ili kao ludak ili kao organizator te nemile scene.
Policajci su iznijeli torbu van, u njoj nije bilo ničeg drugog do garderoba. Neko zaboravio i napravio haos. To je bio moj prvi susret sa uplašenim ljudima, sa realnim strahom od terorizma. Nisam percipirao terorizam, bilo mi je nezamislivo da neko diže u vazduh nevine ljude, slučajne žrtve i prolaznike. Valjda nošen crnogorskom idejom da se ne puca u ljude koji pred sobom nemaju oružje, u tu poentu narodnooslobodilačkog rata, nisam razumio terorizam, pa ga ne razumijem ni danas.
Isto koliko ne razumijem terorizam, ne razumijem ni ljude koji čak i javno likuju što je Nica na meti terorista. Pričaju i o grijesima Francuske, oni što ništa od Kamija, Sartra, Joneska i Beketa nisu pročitali. Govore o zločinima Francuza u Africi, i govore istine, ali nažalost likuju nad žrtvama, vjeruju da je ovo osveta. Nije ovo osveta, ovo je terorizam. Miteran se trudio da plati dug, makar dio procesuiranjem svih odgovornih. Ovo nije način, i nigdje nije ubijanje nevinih ljudi sredstvo za postizanje bilo čega osim haosa. I ne žalim Nicu samo zato što je lijepa i zato što je to Azurna obala. izjednačavam sve žrtve terorizma u bilo kojoj zemlji. Mrtvi su mrtvi. Žalim zato što je vozač autobusa, rođen u Tunisu, radio profesionalno svoj posao u Nici i ponosno isticao da je građanin Francuske. Žalim zato što će zbog indoktriniranih ludaka biti u nemilosti.
Bonus video:
