Ako život oponaša umjetnost, onda bi autor mnogih najvažnijih političkih događaja posljednjih godina mogao postati Nikolaj Gogolj koji je imao talenat da opisuje ludilo i bezumlje. Uzeti, na primjer, priču koja počinje tako što se jedna žena kandiduje za mjesto predsjednika i, bez obzira na svoje nedostatke, brzo postaje favorit. Ali odjednom se, ko zna odakle, pojavljuje drugi kandidat - televizijska zvijezda bez kvaliteta neophodnih za obavljanje državnih poslova.
Vrlo brzo taj nezvani klovn počinje bespoštedni napad, izbacuje o svojoj oponentkinji jednu laž za drugom, istovremeno dajući apsurdna obećanja u vezi sa socijalnom politikom i bezbjednošću. Čak i pri najpovršnijoj analizi njegovi se predlozi pretvaraju u prah, ali to, izgleda, nikoga ne brine. U njegov blok kreće sve veći broj građana privučenih obećanjima da će “isušiti močvaru” i posaditi iza rešetaka “nemoralnog” oponenta. Svijet ošamućeno posmatra dok on prevaru krči sebi put ka pobjedi.
Ta crna komedija opisuje predsjedničke izbore u SAD iz 2016. godine, kada je Donald Tramp došao na vlast u jednoj od najmoćnijih zemalja i jednoj od najstarijih demokratija svijeta. Ali, ako se Amerika potpuno može oporaviti nakon izbora nedostojnog karnevalskog galamdžije, Ukrajina - zemlja u kojoj se rodio Gogolj - sasvim je druga priča. Ukrajina, čija nezavisnost uvijek izgleda kao da visi o koncu, proizvodu istu takvu, krajnje čudnu storiju kakva je dovela Trampa na vlast 2016. Posljednje ankete pokazuju veliki rast rejtinga Vladimira Zelenskog, glumca komičara, koji je nekada igrao televizijsku ulogu naivnog predsjednika, a sada se kandiduje za tu funkciju u realnom životu, iako praktično ništa ne zna o politici i upravljanju državom.
Za razliku od SAD, Ukrajina nema pravo na političku grešku. Ona je u stanju neobjavljenog rata sa Rusijom, koji je već odnio oko 15.000 života i više od milion ljudi natjerao da postanu izbjeglice u sopstvenoj zemlji. Pretrpjevši agresiju od moćnog susjeda i postavši svjedok nezakonite aneksije Krima, Ukrajina sada nije u poziciji da predsjedničku vlast preda u ruke političkom naivčini.
Glumeći da je sposoban da izađe na kraj sa mnogim složenim problemima Ukrajine, Zelenski, kao i Tramp, pokazuje prezire prema zemlji koju, kako tvrdi, voli. On očigledno nije sposoban da se suprotstavi oligarsima koji su u međusobnom konfliktu i koji jedva čekaju da opljačkaju državnu kasu u odsustvu kontrole od strane korisnog idiota.
Može se samo nagađati zašto je Zelenski odlučio da uđe u ring. Najvjerovatnije je da on shvata da druga dva kandidata - sadašnji predsjednik Petro Porošenko i Julija Timošenko, koja je dva puta bila premijerka - imaju prevelik politički prtljag. I zato on, kao i Tramp, sebe predstavlja kao novu metlu koja će da pomete sve “korumpirane političare”.
Porošenko, sa svoje strane, već pet godina vlada u situaciji nezvaničnog rata sa Rusijom, istovremeno sprovodeći neke važne reforme (posebno u sistemu transporta gasa). Ali on je malo učinio da povisi borbenu gotovost ukrajinske vojske ili da onemogući ministre i “prijatelje” da pronevjere državni budžet. Sam Porošenko je mnogo bogatiji od kako obavlja dužnost predsjednika, a to izaziva ozbiljne sumnje da je pogodan za još jedan mandat.
Što se tiče Timošenko, njena priča - previše složena za satiru - više liči na nešto što je napisao Tolstoj a ne Gogolj. Ona je 1990-ih bila figura koja je izazivala podjele, ali je tokom premijerskog mandata dokazala svoju efikasnost u pregovorima sa predsjednikom Rusije Vladimirom Putinom 2009. godine, okončavši spor oko gasa i tako uspjevši da spasi Kijev - i dobar dio Evrope - od hladnoće. Upravo je zbog toga Viktor Janukovič - kremaljska marioneta, koja je postala predsjednik 2010. godine - protiv nje pokrenuo proces za “prekoračenje ovlašćenja”.
Janukovič i njegovi “prijatelji” počeli su da kopaju po prošlosti J. Timošenko pokušavajući da nađu kompromitujući materijal. Njeni protivnici potrošili su milione dolara u potrazi za dokazima o korupciji, koristeći pomoć najboljih američkih privatnih detektiva koje je bilo moguće angažovati. Ali, u rezultatu, istraživši oba njena premijerska mandata - nisu našli ništa.
Jedan od neprijatelja J. Timošenko u tom periodu bio je Pol Manafort, koji će kasnije biti načelu Trampovog izbornog štaba na izborima 2016, a sada ga čeka izdržavanje duge zatvorske kazne zbog kriminalnih radnji na teritoriji Ukrajine u interesu Janukoviča. Učešće Manaforta u toj priči, a upravo je on usmjerio milione dolara da se Timošenko ocrni, govore ukrajinskim biračima sve što treba da znaju. U političkom sistemu, koji je sistematski iskvaren interesima oligarha, Timošenko je, vjerovatno, jedini kandidat koji bi makar pokušao da ispuni obećanje o obuzdavanju korupcije.
Na tom fonu, zelenski izgleda kao da je čovjek sa strane koji nije uprljan kulturom korupcije u zemlji. Ali u stvarnosti je on kukavičije jaje Igora Kolomojskog, jednog od najbeskrupuloznijih oligarha Ukrajine (što zaista nešto govori). Desilo se tako da je u vlasništvu Kolomojskog TV kanal koji je od Zelenskog napravio zvijezdu a upravo je njegova privatna vojska pokušavala da zaplaši Porošenka. Između ostalog, izgleda da on hoće da povrati kontrolu nad “Privatbankom” nakon što su poreski obveznici Ukrajine morali platiti raščišćavanje njenih dugova. Kada Zelenskog pitaju o Kolomojskom on se pravi da ne zna ništa.
U ukrajinskoj politici navigacija uopšte ne liči na šetnje po čuvenim stepama. Napravite li korak u pogrešnu stranu odmah padate u provaliju. Upravo zato Ukrajina sebi ne može dozvoliti rizike trampovskih razmjera s čovjekom kakav je Zelenski.
Ali istovremeno Ukrajinci ne treba još pet godina da trpe Porošenka čija je pažnja skoncentrisana uglavnom na to kako da izgradi sopstveno gnijezdo. Samim tim, ostaje Timošenko. Bez obzira na sve njene nedostatke, ona je jedini realan izbor za Ukrajince. Preživjevši nepravedno zatvaranje, ona je dokazala svoju spremnost da donosi teške odluke radi svoje zemlje, ne obazirući se na negativne posljedice po sebe.
Pobjeda Julije Timošenko za Ukrajinu bi bila najbolja varijanta u ova nemirna vremena, dok bi pobjeda Zelenskog naopačke izvrnula čuvenu Marksovu rečenicu: američka farsa ponoviće se u vidu ukrajinske tragedije.
Autorka je profesorica međunarodnih poslova u The New School i viša saradnica u World Policy Institute
Bonus video:
