Prvi mandat Obamine doktrine - Vijesti.me
O moći i pravu

Prvi mandat Obamine doktrine

Obama nije okrenuo kormilo istorije na put promjene kojoj je težio tokom kampanje prije četiri godine, ali njegov prelaz na pragmatični pristup mogao bi se pokazati kao dobar

Barak Obama
Barak Obama (Foto: Rojters)

Istraživanja javnog mnjenja u Sjedinjenim Državama ukazuju da će izbori za predsjednika u novembru biti tijesni. I dok predsjednik Barak Obama prednjači u odnosu na republikanskog kandidata Mita Romnija u spoljnoj politici, spori ekonomski rast i visoka nezposlenost – teme koje su mnogo važnije na američkim izborima – idu na ruku Romniju. Pa čak i u spoljnoj politici, Obamini kritičari tvrde da on nije uspio da implementira transformativne inicijative koje je obećavao prije četiri godine. Da li su u pravu?

Obama je došao na vlast u trenutku kada su i američka i svjetska ekonomija bile usred najteže finansijske krize poslije Velike depresije. Zaista, neki od Obaminih ekonomskih savjetnika su mu govorili da ukoliko ne preduzme hitne korake da stimuliše ekonomiju postoje dobre šanse za depresiju punih razmjera.

Stoga, iako je Obama takođe naslijedio dva rata, prijetnje širenjem nuklearnog oružja Irana i Sjeverne Koreje i problem terorizma Al Kaide, njegovi prvi mjeseci na funkciji su bili posvećeni ekonomskoj krizi kod kuće i u inostranstvu. Njegovi napori nijesu u potpunosti bili uspješni, ali je uspio da spriječi najgori scenario.

Obamina retorika tokom kampanje 2008. i prvi mjeseci njegovog mandata bili su inspirativni i stilom i promjenom kao ciljem. Njegova prva godina na funkciji uključivala je i govor u Pragu u kojem je zacrtao cilj svijeta bez nuklearnog oružja; govor u Kairu gdje je obećao novi pristup muslimanskom svijetu; i njegov govor prilikom primanja Nobelove nagrade za mir u kojem je obećao da će “okrenuti istoriju u pravcu pravde”.

Dijelom, ova serija govora je bila taktička. Obami je bilo potrebno da ispuni obećanje da će postaviti novi pravac u spoljnoj politici dok će istovremeno uspijevati da se bavi temamam koje mu je ostavio Džordž Buš, a koje bi i dalje, ukoliko ih zanemari, mogle da izazovu krizu za njegov mandat. Ipak, nema razloga da vjerujemo da je Obama bio neiskren o svojim ciljevima. Njegov stav prema svijetu je bio oblikovan činjenicom da je proveo mladost u Indoneziji i da mu je otac Afrikanac.

Kako je to rečeno u nedavno objavljenoj knjizi Brukings instituta, Obama je imao “aktivističku viziju njegove uloge u istoriji” namjeravajući da “popravi imidž Amerike u inostranstvu, naročito u muslimanskom svijetu; da okonča njeno učešće u dva rata, da ponudi ruku Iranu, obnovi odnose sa Rusijom na putu ka oslobađanju svijeta od nuklearnog oružja; razvije značajnu saradnju sa Kinom i u regionalnim i globalnim temama; da uspostavi mir na Bliskom istoku”. Međutim njegov učinak po tim pitanjima je mješovit.

“Naizgled nepopravljive okolnosti pretvorile su ga od budućeg arhitekte novog globalnog poretka u lidera fokusiranog na popravljanje odnosa i reagovanje na krize – najviše na globalnu ekonomsku krizu”, kaže se u izvještaju. I mada je eliminisao Osamu bin Ladena i oslabio Al Kaidu, neke politike protiv terorizma ukaljale su njegov imidž na Bliskom istoku i u Pakistanu.

Neki napola dovršeni poslovi bili su rezultat neminovniosti događaja; neki proizvod početničke naivnostu poput početnih pristupa Izraelu, Kini i Avganistanu. Međutim, Obama se brzo oporavio od grešaka i to na praktičan način. Kao što je to kazao jedan njegov pristalica, on je “pragmatični idealista”.

U tom smislu, mada Obama nije odustao od retoričkih izraza ciljeva promjena povodom tema kao što su klimatske promjene i nuklearno oružje, u praksi njegova pragmatičnost podjsetila je na predsjednike Dvajta Ajzenhauera i Džordža H.W. Buša. Uprkos njegovom relativnom neiskustvu u međunarodnim poslovima, Obama je pokazao slične vještine u reagovanju na složeni niz spoljnopolitičkih izazova. To je pokazao imenovanjem iskusnih savjetnika, pažljivim odabirom tema i iznad svega kontekstualnom inteligencijom.

Ne želim da kažem da Obama nije donio promjene. On je promijenio tok nepopularnih politika u Iraku i Avganistanu; prihvatio taktike protv pobunjenika zasnovane na jeftinijoj upotrebi vojne i sajber moći, unaprijedio američku meku silu u mnogim djelovima svijeta i počeo da pomjera američki strateški fokus na Aziju, globalni region sa najbrže rastućom ekonomijom.

U pogledu Irana, Obama se borio za uvođenje sankcija koje bi odobrile Ujedinjene nacije i izbjegao preuranjeni rat. I mada su mu revolucije arapskog proljeća priredile neprijatno iznenađenje, poslije određenog oklijevanja stao je na stranu onoga što je smatrao istorijom.

U novoj knjizi “Suočavanje i prikrivanje”, Dejvid Senger opisuje ono što naziva “Obaminom doktrinom” (mada zamjera predsjedniku što je nije jasnije prenosio): blaži vojni otisak kombinovan sa spremnošću da se upotrijebi vojna sila kada su američki bezbjednosni interesi direktno uključeni; oslanjanje na saveze za rješavanje globalnih problema koji ne ugrožavaju direktno američku bezbjednost; i “vješto povlačenje od bliskoistočnih problema prema kontinentu sa najboljim izgledima za budućnost – Aziji”.

Kontrast u ubistvu Bin Ladena i intevencije u Libiji ilustruje Obaminu doktrinu. U prvom slučaju Obama je lično upravljao jednostranom upotrebom sile koja je uključivala i upad na pakistansku teritoriju. U drugom slučaju, gdje nacionalni interesi nijesu bili tako jasni, on je čekao dok Arapska liga i UN nijesu usvojili rezolucije koje su pružile legitimitet neophodan prvo za pravu naraciju meke sile, a zatim je učestvovao u operaciji tvrde sile sa NATO saveznicima.

Biće potrebno više vremena kako bi se ocijenio dugoročni efekat Obamine doktrine, međutim kako mu se približavaju novembarski izbori izgleda da je Obama u prednosti u odnosu na svog protivnika kada je u pitanju spoljna politika. Obama nije okrenuo kormilo istorije na put promjene kojoj je težio tokom kampanje prije četiri godine, ali njegov prelaz na pragmatični pristup mogao bi se pokazati kao dobar; naročito ako birači i dalje budu imali nedumice zbog ekonomije.


Najčitanije iz sekcije Kolumne