Da li se to samo meni čini ili smo zaista, prije metastaziranja reality programa na televizijskim prijemnicima, imali predizborne kampanje koje su bile daleko zanimljivije od onoga što se odigrava u poslednjih nekoliko sedmica? Suvišno je zalaziti u razloge zbog kojih su dešavanja u Farmi postala interesantnija – pa, ako baš hoćete, i suzdržanija u svojoj treš estetici – od beskrajno dosadne i predvidljive borbe u crnogorskoj političkoj areni. Valjda zato jer ovo naše više ne spada ni u onu kategoriju “toliko loše da je dobro”.
Ipak, dok gledam opoziciju kako po ko zna koji put orkestrira kampanju po taktu vladajuće partije, misli mi, dok se dosađujem, lutaju u pomalo nekonvencionalnom pravcu: razmišljam o ovoj igri “crnogorskog ruleta” koja se tradicionalno igra za vrijeme izbora: revolver prislonjen na koljeno, burence napunjeno sa šest metaka, prva na potezu opozicija – uvijek. (Šteta što nije popularizovana u kladionicama, jer bi dobitak bio garantovan za sve one koji bi se kladili da će opozicija odigrati i drugo poluvrijeme – sa pištoljem prislonjenim na drugo koljeno, naravno.)
I, eto tako, jednog dana, onako iz čista mira, uhvatio sam sebe kako razmišljam o nastavku prošlogodišnjeg upečatljivog naučno-fantastičnog filma Ubica iz budućnosti Rajana Džonsona. Već samo zbog glavne uloge crnogorske opozicije u njemu, film bi bio daleko bolji od svog prethodnika.
Zamislite samo zaplet u kome vječiti crnogorski opozicionar – niko konkretno, već onako kao generička kategorija (poput mema “forever alone”) – pronalazi vremeplov. Recimo, nakon što je debakl u Nikšiću proglasio moralnom pobjedom nad pokradenim izborima, opozicionar je ostao sam u izbornom štabu. Opijen slavodobitnim osjećanjima, on se, u potrazi za toaletom, greškom olakša u ostavi prepunoj izbornog materijala sa svih proteklih izbora – lokalnih, predsjedničkih, parlamentarnih.
Vršeći nuždu, opozicionar uviđa da se ispod hiljada letaka i pamfleta nalazi nekakav neobičan predmet. Pažljivo sklanjajući papire u stranu, on najednom ugleda – fotelju! Na njegovo iznenađenje, primijeti da ova fotelja posjeduje nešto što do sada nije gledao – ugrađenu ručku, poput one za slot-mašine. I pored toga što se jedva drži na nogama, on odlučuje da sjedne u fotelju i, šale radi, povuče ručicu…
Sledeće čega se sjeća jeste da se probudio u istoj fotelji. Međutim, ovoga puta čuje graju ispred vrata. Iznerviran što je prespavao noć, a ponajviše što su ga partijski saborci probudili iz udobne drijemke, on izlazi da im očita bukvicu. Međutim, prije nego što je uspio da izusti riječ, prekinuo ga je sopstveni glas. Zatekao je svoju malenkost kako proglašava moralnu pobjedu nad pokradenim izborima. S tim što je sada gledao u malo drugačijeg sebe: bio je mnogo mlađi, kosa je bila na svom mjestu, a od sijedih vlasi nije bilo ni traga… Sve je bilo isto kao noć prije, ali opet nekako drugačije.
Da, da, moralna pobjeda je tu, iščuđavanje nad pokradenim izborima je isto tu, i – pobogu – on je tu, ali je njegova politička, programska priča nadasve drugačija. Najednom shvata – vratio se u prošlost.
Svjestan potencijala, ali i opasnosti, koje nudi magična fotelja koju je neočekivano pronašao, opozicionar zaključuje da je najbezbolniji način promjene sadašnjosti (a da pri tom ne dovede do kakvog vremenskog paradoksa) u tome da zaustavi sebe iz vremena kada je vjerovao u stvari zbog kojih mu sada zamjeraju, tako što će kidnapovati mlađeg sebe i zamijeniti ga. Time bi pričao sve ono što narod želi da čuje, pa ako bude trebalo i sprovodio određene politike vladajuće koalicije, što bi na kraju dovelo do toga da na predsjedničkim izborima 2013. godine dobije neophodnu većinu.
Ali avaj, stvari se dodatno komplikuju jer opozicionar ne zna odakle da počne – u koji period prošlosti da ode i koju verziju sebe da odmijeni. Izgubljen u vremenu i prostoru (sic!), opozicionar pokušava da izmijeni sebe, ali svakim novim potezom stvari se u budućnosti dodatno komplikuju. Najprije, u jednoj vremenskoj realnosti, zbog promjene “žestoke” retorike devedesetih, opozicionar ne uspijeva da pređe cenzus. Potom, u drugom pokušaju i u drugom vremenu, mijenja sebe, ali umjesto SDP, opozicija ulazi u koaliciju sa DPS.
U trećoj, zahvaljujući potpunoj izmjeni sopstvene politike, opozicionar uspjeva da izdejstvuje da DPS nikada ne skrene sa puta ondašnjeg srbovanja, tako da Crna Gora ostane u zajedničkoj državi, sa Šefom na čelu. Dakle, kako god da opozicionar interveniše u prošlosti, ishod je takav da, iz pozicije sadašnjosti, opozicija ni u jednoj paralenoj stvarnosti ne uspijeva da pobijedi DPS. Obrni-okreni, sve se mijenja osim jed(i)ne konstante u prostornovremenskom kontinuumu Crne Gore – DPS ostaje na vlasti.
Najednom zastane i shvati da je zaključak pogrešan: DPS na vlasti nije konstanta, već je konstanta upravo on – opozicionar koji je svaki put učestvovao na izborima. Tada mu pada na pamet i jedna suluda misao…
No, to je samo film koji se odvija u mojoj glavi. Stvarnost je, nažalost, nešto drugačija – daleko fantastičnija od mog maštanja. Čak i nakon slučaja Nikšić i curenja snimaka koji jasno govore o tome da je izborna kladionica namještena, da se upuštaju u unaprijed završenu igru, opozicija i dalje gura svoje. Onda se čovjek mora zapitati da li je opozicija alternativa sistemu ili je tek puka softverska aplikacija koja sistem čini još neophodnijim? Nekoliko odličnih tekstova objavljenih u Vijestima podvuklo je paralelu između naše političke stvarnosti i svijeta iz franšize Matriks braće Vačovski. Međutim, naša situacija podsjeća na nešto drugo.
Crnogorska opozicija je u stanju nemogućeg izbora – njihova posvećenost gubitništvu se najpribližnije može opisati lakanovskim konceptom simptoma: kao izvor, odnosno način organizovanja opscenog užitka. Jedna anegdota sjajno opisuje poziciju u kojoj se nalazi naša opozicija. Naime, ona govori o glavnom uredniku jedne od novina Vilijama Hersta: uprkos Herstovom nagovaranju i ubjeđivanju, urednik nije htio da ode na zasluženi odmor. Kad ga je Herst upitao zašto ne želi da ode na odmor, urednik je odgovorio: “Plašim se da će, ako budem odsutan dvije nedelje, prodaja novina opasti; ali još više se plašim da, iako budem odsutan dvije nedelje, neće opasti.”
Ovo je lakanovski simptom: element koji stvara veliku količinu problema, ali bi njegov nedostatak značio još veći problem – totalnu katastrofu. I to je stanje u kome se nalazi crnogorska opozicija: oni se plaše da bi se bojkotom izbora, tako što napuste sve institucije u Crnoj Gori, situacija još više pogoršala; ali se još više plaše toga da bi se u slučaju njihovog odsustva stvari popravile (promijenile?) na bolje. I u tom grmu leži zmaj.
Problem sa opozicijom je u tome što nikako da nešto (na)uči iz sopstvenih pogrešnih poteza koje ponavlja. Eto, barem da predsjednički kampanju učini prijemčivom i intrigantnom. Bilo šta! Lucidni teoretičar društva Jon Elster jednom prilikom je govorio o stanjima koja su zapravo nusprodukt, odnosno o tome da su ona proistekla kao nenamjerna, kao sporedna dejstva naše aktivnosti: čim se usredsredimo direktno na njih, čim je naša aktivnost motivisana direktno njima, naši postupci postaju samoporažavajući.
Elster se poziva na ono što je zapazio Aleksis de Tokvil još u devetnaestom vijeku u Sjedinjem Državama: suština porotničkog sistema jeste da ostvari obrazovni efekat na porotnike tako što će u njima pobuditi vjeru u to da rade nešto važno, nešto što je vrijedno truda i, što je najbitnije, nešto što je van njihovog ličnog interesa. Drugim riječima, čim porotnici postanu svjesni da su pravosudni efekti njihovog rada poništeni i da je suština izigravanja porotnika zapravo kultivisanje njihovog građanskog duha – kao obrazovna vrijednost – edukativno dejstvo je uveliko pokvareno.
Slično tome je i Roza Luksemburg govorila o revolucionarnom procesu: na početku, sve radničke borbe su osuđene na propast, njihovi direktni ciljevi ne mogu biti postignuti, ali iako ciljevi nužno propadaju, ipak ostaju na “pozitivnoj nuli” jer je ključni dobitak onaj obrazovni – recimo, da posluži pretvaranju radničke klase u revolucionarni subjekt. Recimo, kad bi Partija direktno poručila borbenim radnicima: “Nije važno ako ne uspijemo, suština naše borbe jeste obrazovni efekat koji ona ima na nas”, sam obrazovni efekat bi bio izgubljen.
Međutim, nakon nekoliko “obrazovnih efekata”, stvari bi valjalo i primiti k znanju. Ono što, nažalost, vidimo u gotovo svakoj predizbornoj kampanji u Crnoj Gori jeste opozicija koja gotovo sladostrasno odbija da išta nauči. Sa njima takvima kakvi su, obesmišljeno je i ono što svi uveliko znamo: “Nema veze što opozicija nije uspjela u svojim nastojanjima da preuzme vlast; ključna poenta niza izgubljenih izbora je bila ta šta smo skontali da je sistem namješten.” No, ako oficijelna opozicija ne vidi, oni pronicljiviji u redovina van-partijske opozicije, shvatili su u čemu je štos. Naučili lekciju i odbacili “crnogorski rulet”.
Prije nekoliko sedmica, od prijatelja Dimitrija Vojnova dobijam poruku u kojoj piše: “Imam ideju da pripremimo jedan self-help priručnik za crnogorske glasače koji će im pomoći da pobede sebe i glasaju protiv Mila. Naslov je Put kojim se neđe ide.” Kako stvari stoje, bojim se da je priručnik za samopomoć potrebniji parlamentarnoj opoziciji. Jer da bi pobijedili vladajući koaliciju, prvo moraju da pobijede sebe.
I time ponovo dolazimo na onaj moj “film” s početka teksta: opozicionar se vraća u prošlost da bi pronašao sebe kad je prvi put zaigrao “crnogorski rulet”. Gledajući mlađeg sebe kako se sprema da puca sebi u koljeno, on onako nasmijan podiže pištolj i…
The end.
Bonus video:
