Građanski tribute vizionaru
“Pošteno sticanje i odgovorno ponašanje” (Veber)
Danas, 12.03, deset je godina od ubistva Đinđića.
Nije samo beogradska čaršija palanačkih bjelosvetskih manira zasuta srceparajućim čojkanjima bivših lokalnih i regionalnih dizelaša, dok je njegova vizija uvijek bila i dalje ostaje realnost boljeg življenja u Srbiji. Njegovo stremljenje da bude koristan zajednici, koja ga je na legitimnim izborima, ako je to uopšte bilo moguće poslije haosa bezbjednosti ostavljenog nakon ratova 90-ih, izabrala da je, u operativnom smislu, vodi.
Filozof po edukaciji i naučno-istraživačkom radu, dobio je priliku za koju se sam izborio, jer je sam sebe privremeno skrajnuo u stranu znajući da je beogradska kaldrma koja odlučuje o blatnjavoj patini patetike i patologije posljednja dva vijeka riješila da Miloševića zamijeni manjim zlom, a ne dobrim rješenjem budućnosti.
Takva zapuštena zajednica smo mi danas u Crnoj Gori. Takvo smiješno društvo prepuno pljuvanju naklonjenih novinara, urednika i direktora medija u većini mnogih redakcija. Zatrapanog namještenicima i službenicima u pohodu na nepotističke scheme sticanja stanova i privilegija, a bez znanja da se posao odradi za građanina.
Zajednici zakopanoj u marketinškim hvalospjevima nedostojnih parlamentaraca i uspavanim menadžerskim strukturama privrede i vanprivrede, kojima je jedini pravi poziv “ne talasati”, a uzeti što više bonusa, čak i na loše poslovne i organizacione rezultate. Okamanjenoj u mačizmu žena i nasilništvu muškaraca, omiljenim osnovicama bilo kojeg društvenog stanovišta.
Epičnoj u lažnom moralu i smiješnim modelima čojstva i junaštva, iza kojeg ni dan danas ne prepoznajemo modele pranja biografija crnogorskih gospodara i serdara i vojvoda kroz vjekove. Sakrivenih iza folirantske religioznosti, koja rezultira u predbožićnom ponosno-alkoholiziranom uništavanju hrastova po crnogorskim šumama rano u zoru, ili uskršnjih bojenja kao bi se ovjerilo i dokazalo domaćinstvo.
Umrtvljenih i dobrovoljno penzionisanih u dvadeset-petim, jer važno je da negdje sjediš i dobiješ stan i platu, a sve ostalo, osim koridorskog hijerarhijskog podmetanja, etiketiranja i targetiranja nije važno. Markiranoj društenom praksom svakodnevno ubijanom lošim pravnicima, nesposobnim da pročitaju ili vide slovo zakona (do duha zakona nećemo mi još koji vijek).
Smrvljenoj ispod neznanja programera i inžinjera, kojima je jedini posao da kuckolje po kojekakvim tastaturama i ne budu kreativni, a tobož kritički pričamo o raju za pranje novca – kakva suluda zabluda mnogih u Crnoj Gori. Koprenom zastarjelosti sakrivenoj iza kolokvijalne umjetnosti, nedostojne u trajanju dugog roka, osim nedavnog jedno-u-deset-godina ”incidenta dugačkog 73 minuta” poštovanja maestra Kiša.
Zato su glavni u politici toliko raspojasano bahati i zato je priča o uništenim fabrikama i preduzećima ono što smo samo tražili, pa nam na kraju javno ne prijete samo političari na vlasti (opozicionih nedostojnim neotesanostima se ne treba ni baviti), nego i svakojaki zaposleni iz tih smrvljenih, u vlagu ogrezlih zgradurina, koje nevažno da li su u Golubovcima ili na sjeveru, nisu dio budućnosti Crne Gore, željeli to vidjeti kao zajednica ili ne.
Brutalnost tobožnje neoliberalne retoričke tranzicione reforme, koja traje evo više od dvije decenije, dopadljivo podmeće javnu potrebu egalitarne svijesti, koja nije ništa drugo osim zamjena za nerad i mentalitet ravnodušnosti, koji se uzburka oko ličnog i kojekakvog poslušničkog konformiteta, ali nikad oko šire važnog. A, ako se dotaknu zajednice – onda slijede jalove priče o martirstvu i sizifofskom žrtvovanju radi ”dobra našeg”.
U tako nasilnički podignutom javnom diskursu samo se Đinđićevim putem može izboriti šansa za nadu. Cijena trećeg puta Crne Gore je prevelika – moralo se sjesti sa ”Legijom u džip” i potpisati bjanko ono što bi se prvim danom ulaska na vrata predsjednika trebalo radikalno i dramatično mijenjati po bilo koju cijenu.
Trebalo se potpisati nešto što je Đinđić platio životom. Trebalo se platiti kurvanjem sa mafijašenjem ”karizme” i sa korupcijom ”ekonomske politike na parče”, koja nam kroz tako razjedinjene djelove u ekonomiji daje javni sukob malešnih i velikih, a stvarno još jednu antibirokratsku revoluciju s ciljem bagatelne potrošnje vremena i energije, a postizanja negativnog dugoročnog društvenog rezultata.
Đinđićev Veber je uvijek tvrdio da ”etičnost ne treba uvek mešati sa asketizmom”. Što bi prevedeno na lokalne čojkačke definicije bilo – batalite muškadini crnogorski više da pričate o poštenju i pravičnosti.
Nedavno su ”poštolozi” konačno eksplicitno objasnili javnosti Crne Gore lokalni vjekovni koncept poštenja. To nikada nije bila definicija crnogorskog društva i istorije. Crnogorci nikada nisu živjeli za svoju djecu, već za svojeg uvijek primjetno sujetnog, a mnogo manje vizionarstvu sklonog, gospodara.
Zato Đinđić ostaje veliki u čitavoj smornoj Evropi, zapadnoj ili južnoj, sjevernoj ili istočnoj. I zato je malo onih koji mogu da napišu dva krštena slova koja zvuče razumno i izbjegavaju isprazno plačinjanje. Ako ih i napišu, onda bi bilo minimum civilnog stava za očekivati da pravilno izaberu da ih ne objave u beogradskom nedjeljniku, koji je bajkovitim štivima o lažnoj puški i lutajućem trećem metku branio, čak i glorifikovao, ubice i naredbodavce atentata na premijera Balkana.
Zato je vrijeme da se od konačno edukovanih savjetnika naš udarni političar uputi u veličinu ”dubokog grla”- ikone američkog građanstva i votergejtovske transaprentne hrabrosti institucije, kao i suštini činjenja u ime javnosti, a u korist građanskog profila življenja. To nije tipološki crnogorski put, ali jeste put sopstva i trajanja Crne Gore, čak i kad je cijena visoka i nepojmljiva razumom.
Zato Crnoj Gori trebaju Veberovi ”birokratizovani posvećenici”, ili prevodivo na lokalne slijepe bahanalije, odbijanje drugog, trećeg i četvrtog stana sagrađenog sredstvima poreskih obveznika. Samo znanje i marljiva fokusiranost trebaju da budu pokretači kvaliteta, koji može formirati šansu razvojne održivosti.
Onda se uvećavaju proaktivne snage, uvezuje se kompetentnost i struka, pokreću se podsvjesne energije novog, kreativnost akumulacije za generacije koje dolaze. Onda se počinje sa čišćenjem nagomilanih privrednih i ostalih nasilničkih javašluka, jer će ovaj tepih javnih gadosti i dobacivanja do ”veličine” smiješnog spinovanja opet dobačiti do smrti mirnih momaka sa primorja, pokrenuće nečije lično zlo da ugasi dobrotu – to je prirodni put nasilništva na nivou naše zajednice, a to mi jesmo odavno.
Od polovine februara se i pitamo ”ko je sljedeći od mirnih, radnih i običnih ljudi u pridruživanju nesrećnoj braći sa 'pjene od mora'”.
Stoga, u spokoju svojih domova, ili nekoj drugoj okolini utorka ljeta trinaeste sjetite se ako ste obično biće jednog kvalitetnog, otvorenog i struci posvećenog premijera, koji je ostao ubijen na vratima državne zgrade gdje je radio u ime građana svoje države, koju je želio iz temelja da mijenja, jer je smatrao da se ”korov mora trijebiti, a ne uzgajati” i da ”mafija ne može imati državu”.
A, promjenu nije izvodio nasilništvom, bahanalijama, i udvaranjem nekvalitetnoj diplomatskoj zajednici Balkana, nego ”preskačući po dvije stepenice” da ne izgubi priliku ili ne zakasni, ”spavajući malo, jer je mrzio bajku o uspavanoj ljepotici i nekakvom princu koji treba da je budi”, tražeći od mladih da se uključe, participiraju, a ne da postaju ukras mrtvoj zajednici u lažnom konformitetu uvriježenog nacionalizma i klerikalizma na štetu budućnosti.
Bonus video:
