U Rusiji su političke čistke na visokom nivou uzele maha. Posljednji dokaz za to pojavio se krajem marta kada su uhapšeni Mihail Abizov, bivši ministar za koordinaciju rada “Otvorene vlade”, a nakon dva dana i Viktor Išajev, bivši ministar za Daleki istok i nekadašnji gubernator Habarovskog regiona. I ne čudi što hapšenja visokih funkcionera zastrašujuće djeluju na elitu u zemlji.
Do danas, vlasti su uhapsile ili zatvorile tri bivša ministra federalne vlade i pomagače, regionalne službenike - sve po osnovu optužbi za korupciju ili prevaru. Bivši ministar ekonomskog razvoja Aleksej Uljukajev trenutno izdržava osmogodišnju zatvorsku kaznu. Bivši prvi čovjek ruske Republike Komi, Vjačeslav Gajzer, pod istragom je i prijeti mu maksimalno 21 godina zatvora. Aleksandar Horošavin, bivši gubernator Sahalinske oblasti kažnjen je na 13 godina zatvora, a njegov kolega iz Kirovskog regiona Nikita Belih - lider sada već nepostojeće liberalne političke partije SPS - dobio je osam. Senator Rauf Arašukov je pod istragom zbog niza teških prestupa.
U Sovjetskom Savezu, nakon smrti Josifa Staljina (1953), čistke na viskom nivou sprovođene su relativno rijetko. Do prije nekoliko godina to se isto moglo reći za postsovjetsku Rusiju, iako je 2004, nakon šestogodišnjeg sudskog procesa, nekoliko visokih zvaničnika iz službe za statistiku zbog korupcije osuđeno na zatvor. To je podsjetilo na raniju epohu: od 1918. do 1941. pod Staljinovom kontrolom bilo je osam rukovodilaca službi za statistiku - od njih je pet strijeljano u periodu između 1937. i 1939. godine.
Istina, čistke na nižim nivoima, smjene i krivična gonjenja u Rusiji su uobičajene. Prema riječima politikologa Nikolaja Petrova, vlasti svake godine otvaraju 18 do 20 istraga protiv gubernatora, njihovih zamjenika i gradonačelnika. Ali u postsovjetskoj eri bivši premijeri, zamjenici premijera i ministri obično su sebe smatrali manje ili više zaštićenim od takvih rizika. Oni su računali na solidarnost klana i pretpostavljali da sistem neće sebe diskreditovati dozvoljavajući hapšenja visokih funkcionera koji više nisu u službi. Čak je i opozicioni političar Boris Njemcov, koji je ubijen u centru Moskve 2015, smatrao da mu kao bivšem vicepremijeru država ne može biti prijetnja.
Nezavisno od toga da li je država umiješana u ubistvo Njemcova, nedavna hapšenja Abizova i Išajeva razbila su takve pretpostavke. Ona svjedoče da je Putinova vlast sada proširena na bivše članove federalne vlade koji su se pojavljivali na mnogim zvaničnim fotografijama sa Putinom, premijerom Dmitrijem Medvedevim i drugim predstavnicima vladajuće klase u Rusiji. Na prvi pogled, ta posljednja hapšenja mogu diskreditovati vlast - ruski pravosudni organi sakupljali su dokaze protiv Abizova i Išajeva tokom mnogo godina, dok su oni još bili na ministarskim funkcijama. Osim toga, Abizov je 2018. bio na mjestu Putinovog savjetnika i to je bila posljednja dužnost koju je obavljao. Hoćemo li zaista povjerovati da šef države nije ništa znao o poslovnim mahinacijama (ako ih je uopšte bilo) visokog zvaničnika Kremlja?
Ipak, javno mnjenje ostaje ravnodušno. Većina građana Rusije ne vidi vezu između krivičnog gonjenja ključnih figura i kredibiliteta vlasti. Naprotiv, čini se da se ljudi identifikuju sa Putinovom porukom da se institucije konačno bore protiv korupcije.
Ali za zabrinutu rusku elitu ta je poruka više nego bitna. I ona je krajnje jednostavna: niko nije zaštićen od krivičnog gonjenja čak i ako je - kao Abizov i Išajev - otišao iz državne službe i više nema nikakvog uticaja.
Osim toga, selektivna represija postala je još oštrija. Prije nekoliko godina, krivac je bio jednostavno osramoćen - kao u slučaju bivšeg šefa Federalne carine Andreja Beljaninova kada su vlasti objavile video snimak pretresa njegove raskošne vile i pokazale kutije od cipela pune dolara. Danas će osumnjičene odmah uhapsiti, naročito ako oni Putinu nisu uopšte interesantni. Tako je bilo sa Uljukajevim i Belihom koji su pripadali grupi unutarsistemskih liberala, a i sa Abizovim kojeg su smatrali čovjekom D. Medvedeva. A ako će zbog hapšenja Abizova i Medvedev biti nemiran, još bolje. Za Putina je podsjećanje ruske elite na činjenicu da niko nije nedodirljiv upravo najbolji način da je drži u neizvjesnosti. Svaki zdravorazumski narodni komesar koji je služio u vrijeme Staljina držao je spreman najneophodniji pribor za slučaj iznenadnog hapšenja. Ne bi bilo loše ni da Putinovi potčinjeni čine to isto. Osim toga, oni moraju shvatiti da smjena sa dužnosti nije ni izbliza kraj neprijatne epizode već da se može ispostaviti da je to početak nečeg goreg.
Današnje čistke su i poruka ruskim zvaničnicima sljedeće generacije da za neprikladno političko ponašanje ili pretjeranu pažnju prema svojim poslovnim interesima slijedi kazna. U Staljinovo vrijeme čistke su praktično imale tu ulogu. Tadašnji neiskusni narodni komesari i njihovi zamjenici znali su da imaju dobitnu kartu kada su njihovi šefovi hapšeni (ili nešto još gore). Ali mladi komesari su takođe shvatali da se u toj lutriji koju sankcioniše država njihov tiket može pretvoriti u nalog za hapšenje.
Slično tome, Putin preferira da ministarske i gubernatorske pozicije zauzmu nove tehnokrate. To su predani službenici starosti od 40 do 50 godina, poželjno je da nisu vezani ni za kakvu lokalnu elitu, da streme ostvarenju svojih ciljeva i nemaju ambicije da rješavaju politička pitanja. Te novajlije već su uplašene čistkama koje se nastavljaju i neće preduzeti ništa bez odobrenja rukovodstva. To će zaustaviti bilo kakvu istinsku modernizaciju u Rusiji - baš onako kako Putin i hoće.
Autor je viši saradnik i predsjednik Programa za rusku unutrašnju politiku i političke institucije u moskovskom Karnegi centru Copyright: Project Syndicate, 2019.
Bonus video:
