Odgovor na tekst “Ne pristajem na ucjene”, autora Dušana Raičevića, Vijesti, 9.2.2019.
Sa nevjericom sam primio vijest da je gradonačelnik Bara Dušan Raičević progovorio. I taman kad sam pomislio da je uzbuđenju došao kraj, pročitao sam to njegovo. Shvatio sam da je život lijep, da je sve kako treba, i da je Dušan Raičević tačno ono što sam i mislio da jeste.
Začudio me je mladi čovjek nekim rezonima. Kaže da se ne poznajemo, i to naglašava, kao da je važno da li se poznajemo. Kao da je samo članovima familije i izvršnog odbora dozvoljeno da se obrate. Ovi što ne poznaju Dušana Raičevića, nekako nemaju puno pravo glasa. Svijet se zapravo dijeli na ljude što ga poznaju i ne poznaju, a među ovim potonjima ja sam najmanje pozvan da pričam, jer imam još jednu falinku - ne živim u Baru.
Klasičnijeg dps rezona teško da se može naći unazad do Radoja Kontića. Ovo je dokaz da je genotip partije sačuvan kao muva govnara u ćilibaru. Od ovog se u demagogiji dublje ne ponire, nema tvrđe linije ni u stenogramima iz ’91, kad je mali Dušan upisao osnovnu školu i pohrlio ka prvoj luči.
Raičević napominje da sam pečalbar, a on ostao u Baru, i da ga to nekako stavlja iznad mene. Pola barske Krajine je u Americi, svaki mu drugi vršnjak obija kičmu po teretnim brodovima i kruzerima, a naš mali Rotarijanac veli, ja sam ostao.
Prebacuje mi što se busam u barska pleća iz tuđine. Pokušavam da vizualizujem nekoga ko se “busa u pleća” i stvarno ne umijem. To je trenutak kad mi nečija nepismenost dozvoljava da pređem na ti.
Dragi Dušane, busa se u prsa, a u plećku se gata. Da si malo bolje pogledao saznao bi da nisam otišao “trbuhom za kruhom” i šta je razlog mog boravka u Americi. Ako si već kadar da novinarima preturaš po privatnom životu i na tome gradiš svoje konfuzne sastave, poštedi makar ponekome porodicu. Ne moraju drugi da trpe zbog tvog aljkavog obavještajnog rada.
Nismo svi dobili biznis u nasljedstvo, nismo svi opremali parketom vilu Gorica i Vladu, više hiljada ljudi napustilo je zemlju, ako nisu u toku da te obavijestim. Dok ti i ja sad pričamo, deset mjeseci traje čekanje kod njemačke ambasade da te makar uzmu u razmatranje za radnu dozvolu. Rekao bih da je to duga kolona ljudi koje olako potcjenjuješ. Taman kao što nisi vidio smisao čempresima, kao što ne vidiš ljude dok šetaju Barom i čine me ponosnim što sam od tamo.
A prdnjave o vjekovnom jedinstvu Barana, to što si nabubao još dok si vježbao za festival Zlatna pahulja, molim te ostavi onima koje poznaješ. Dužnost otmenog čovjeka je da ne ugađa previše tugaljivim emocijama. Taj Bar o kome pričaš samo je partijski goblen i pamflet koji koriste političke mrcine i lopovi. Bar je kompleksna sredina i veliki izazov za političko vođenje.
Ostavi se, more, barskih podjela i mitomanije, to vodi u depresiju, nego vidi ima li bioskopa u gradu. Neka čika Mićo davi o pomirenju i tri vjere, a ti si mladica, pa gruni novom snagom. Ili siđi sa te stolice i pređi u Podgoricu, pa makar se Barani poklali.
Dobro. Gotovo. Kako god… Drago mi je da je Dušan Raičević u nekoliko rečenica pokazao da je ljudsko biće, da nije figurina sa torte, već agresivni rob ega i partije koji se nervira zbog pisanija neočešljanih, neuglednih novinara. Ne samo da mi to ne smeta, nego se radujem kao dijete pečalbara kad mu poštar donese plazma keks. Raičevićevo pismo je divan prizor, nalik rađanju leptira - lokalni japi sumnjive pismenosti izlazi iz svoje čaure i predstavlja se pravom prirodom. Na dobrom je putu da dokaže kako Milo Đukanović nije pogriješio kad ga je uzeo da mu mijenja parket, ali da se možda prevario kad ga je posadio u fotelju.
Eto, druže Raičeviću, računaj da smo se upoznali.
Bonus video:
