Radio-televizija Crne Gore ili Crnogorska radio-televizija - Vijesti.me
STAV

Radio-televizija Crne Gore ili Crnogorska radio-televizija

Pogled iz lingvističkog ugla

Zgrada RTCG
Zgrada RTCG (Foto: Luka Zeković)

Ovih dana u javnosti i na društvenim mrežama rasplamsale su se polemike povodom izjave direktora crnogorskog Javnog servisa - na svečanoj akademiji povodom proslave obljetnice RTCG - da bi naziv Radio-televizija Crne Gore trebalo promijeniti u Crnogorska radio-televizija

Te polemike uglavnom su političke prirode (kao što je, uostalom, takve prirode i sâma izjava direktora RTCG). A pitanje (promjene) naziva našeg Javnog servisa zapravo je prije svega lingvističko. U skladu s tim: što nam lingvistička analiza otkriva kad je ova tema u pitanju i kakve odgovore daje?

Osvrnimo se najprije na strukturu aktuelnog naziva Javnog servisa: Radio-televizija Crne Gore. Što nam ovakvo gramatičko uobličenje naziva ove institucije govori o značenju tog naziva? U pitanju je imenička sintagma sa polusloženicom radio-televizija u poziciji upravnog člana sintagme i posesivnim (prisvojnim) genitivom (Crne Gore) kao njenim zavisnim članom. 

Dakle, s obzirom na ovakvu gramatičku strukturaciju datog pojma, ta radio-televizija je nešto što - u bukvalnom i doslovnom značenju - pripada Crnoj Gori. Stvarni (i prototipni) posesor može, naravno, biti isključivo živo i svjesno biće, tj. čovjek. Tako je imenica Crna Gora ovdje metonimija: metonimija za “narod i/ili građani Crne Gore“; oni su ti kojima pripada Javni servis. Zasad, nažalost, samo u lingvističkom smislu.

Pređimo sad na analizu - od direktora Javnog servisa predložene - sintagme Crnogorska radio-televizija. Usredsredićemo se opet na gramatičko uobličenje ovog naziva za Javni servis: ponovo imamo imeničku sintagmu, ali sada - umjesto imenice Crna Gora u genitivu - sintagmu sa pridjevom izvedenim sufiksom -ski u poziciji njenog zavisnog člana. 

U tom grmu, tj. u tom pridjevu umjesto posesivnog genitiva, trebalo bi da leži zec potencijalne semantičke promjene u nazivu našeg Javnog servisa. Leži li zaista? Hajde da pogledamo. 

Pridjevi sa sufiksom -ski kod lingvističkih laikâ (ali i nemalog broja učiteljâ i nastavnikâ) obično se smatraju posesivnim pridjevima. No, to nije tačno. Pridjevi izvedeni sufiksom -ski (i njegovim alomorfima -ćki, -cki, -čki i -ški) prije svega su odnosni pridjevi. Štoviše: poznati srpski lingvist Ivan Klajn u svojoj Tvorbi reči u savremenom srpskom jeziku II kaže da je -ski „(…) svakako najvažniji odnosni sufiks“ (Klajn 2003: 297). I eminentni hrvatski jezikoslovac Stjepan Babić u svojoj Tvorbi riječi u hrvatskom književnom jeziku o sufiksu -ski i njegovim alomorfskim inačicama govori u odjeljku knjige o tvorbi odnosnih pridjeva (Babić 1991: 367- 388). 

Dakle, da ponovim: pridjevi izvedeni sufiksom -ski u semantičkom pogledu prije svega su odnosni, a ne čisto posesivni pridjevi. Sad nam, naravno, valja i definisati odnosne pridjeve. 

Ugledna hrvatska lingvistica Branka Tafra u svom radu Razgraničavanje opisnih i odnosnih pridjeva uvrštenom u njenu knjigu Jezikoslovna razdvojba odnosne pridjeve definiše kao pridjeve koji „(…) označuju svojstvo predmeta na osnovi odnosa prema drugom predmetu“ (Tafra 1995: 47). 

Kod odnosnih pridjevâ - kako im već i sam naziv kaže - bitno je to da se osobina nekog entiteta ovim pridjevima određuje preko odnosa sa predmetom čiji je pojam u obliku imenice (budući da se sufiks -ski dodaje skoro isključivo na imeničke osnove) tvorbena osnova pridjeva na -ski i njegovih alomorfskih inačicâ: -ćki, -cki, -čki i -ški

Ilustrujmo rečeno jednim primjerom: kada govorimo, npr. o nikšićkom pivu ili pljevaljskom siru, mi ne govorimo o pivu koje pripada (samo) Nikšiću (tj. Nikšićanima) ili siru koji pripada (samo) Pljevljima (tj. Pljevljacima), nego o pivu odnosno siru koji se odnose na Nikšić odnosno Pljevlja time što se proizvode u Nikšiću odnosno Pljevljima. Nijansa posesivnog značenja postoji, ali ona je sasvim sekundarna.

Poslije ove kratke, ali nužne (i, vjerujem, mnogima smrtno dosadne i naporne) digresije u užu lingvistiku, vratimo se predloženom nazivu Crnogorska radio-televizija. Strogo lingvistički posmatrano i analizirano, to je „radio-televizija koja se karakteriše time što se - tako što je informiše, edukuje, zabavlja itd. - odnosi na Crnu Goru“.

Pošto je Crna Gora i ovdje metonimija za građane Crne Gore, Crnogorska radio-televizija je „radio-televizija koja se karakteriše time što se - tako što ih informiše, edukuje, zabavlja itd. - odnosi na građane Crne Gore“. 

Zaključujemo: naziv Crnogorska radio-televizija u semantičkom smislu - dakle čisto lingvistički - ne razlikuje se od sadašnjeg naziva Radio-televizija Crne Gore. Navedena analiza vrijedi, naravno, isključivo pod uslovom da je direktor Javnog servisa mislio na to da se pridjev crnogorska u ovom slučaju izvodi od imenice Crna Gora. Ako je, pak, mislio na derivaciju pridjeva crnogorska u nazivu Crnogorska radio-televizija od etnonima Crnogorci, onda je to nešto sasvim drugo; u tom slučaju to bi bila „radio-televizija koja se karakteriše time što se - tako što ih informiše, edukuje, zabavlja itd. - odnosi na Crnogorce (i Crnogorke)“. 

Naravno, apsolutno smo sigurni da direktor Javnog servisa nije imao u vidu ovu drugopomenutu varijantu tumačenja pridjeva crnogorski, -a, -o. No, i ovo pokazuje koliko zamjena naziva Radio-televizija Crne Gore nazivom Crnogorska radio-televizija može biti potencijalno škakljivo pitanje i sa političkog aspekta.

A da je pitanje nominacije naziva javnog servisa zaista politički delikatno i da se posesivni genitiv u nazivu javnog servisa često ne može tek tako supstituisati pridjevom izvedenim sufiksom -ski pokazuje naziv javnog servisa susjedne nam Srbije. Naime, naziv Radio-televizija Srbije - u potencijalnoj transformaciji - mogao bi se, sa jedne strane, supstituisati nazivom Srbijanska radio-televizija.

Ovakav naziv, međutim, mogao bi sugerisati da je program tog javnog servisa namijenjen isključivo stanovnicima Srbije ili čak samo Srbijancima, a poznato je da i mnogi Srbi u regionu- dakle izvan granicâ Srbije - prate program RTS-a. 

Sa druge strane, potencijalna transformacija Radio-televizija Srbije u Srpska radio-televizija mogla bi izazvati negativne reakcije u regionu u smislu da beogradski Javni servis ima neskrivenu namjeru da medijski pokrije i Srbe u državama susjednim Srbiji. Jezičke kombinacije u ovom pogledu, dakle, nipošto nisu tek stvar benigne stilske igre.

Da rezimiram: potencijalna promjena naziva crnogorskog javnog servisa iz Radio-televizija Crne Gore u Crnogorska radio-televizija u čisto lingvističkom smislu ništa neće promijeniti; naš Javni servis - makar lingvistički i nominalno - i dalje će ostati radio-televizija koja se odnosi na sve građane Crne Gore. 

Dakle, potencijalnom promjenom naziva crnogorski Javni servis neće postati crnogorskiji. Političke konotacije naziva Crnogorska radio-televizija već su nešto drugo. Ali u sređenoj zemlji tumačenje struke trebalo bi biti važnije od političkih konotacijâ. Da, trebalo bi. Nadajmo se da ćemo po ovom pitanju jednom izaći iz modalnosti i preći u indikativ.

Literatura:

1. Stjepan Babić - Tvorba riječi u hrvatskom književnom jeziku, HAZU, Zagreb 1991.

2. Ivan Klajn - Tvorba reči u savremenom srpskom jeziku II, Institut za srpski jezik SANU, Beograd 2003.

3. Branka Tafra - Jezikoslovna razdvojba, Matica hrvatska, Zagreb 1995.


Vidi sve komentare