Biblijska katastrofa pogodila je Atiku prošle sedmice. Vidio sam njene prve znake u kasno jutro na aerodromu u Atini, odakle sam pratio kćerku u Australiju. Osjetio sam jak miris zapaljenog drveta, pogledao u nebo i vidio da se sunce s mukom probija kroz tamu, sličnu pomračenju, koju može da izazove samo gusti dim koji ide u visinu.
Kako se bližilo veče stizale su novosti. Kuće mnogih prijatelja i nekoliko rođaka su uništene. Šumski požari su potpuno izmakli kontroli zahvativši gusto izgrađenu obalsku liniju i odsjekli od puta ka Atini selo Mati i gradić Rafinu. Njihovi žitelji morali su da se spasavaju bjekstvom ka moru.
Za mene je prva vijest o stradalima bila priča o sudbini aktivista našeg političkog pokreta DiEM25.
Vatra je uništila njihovu kuću u Mati, a takođe i sve ostale kuće u toj ulici; ali barem su uspjeli da se spasu. Na jedvite jade. Stanovnici iz susjedne kuće su poginuli; kada su sljedećeg jutra našli njihova tijela ispostavilo se da su umrli zagrljeni, a njihova trogodišnja kćerka izgorela je središtu tog potresnog zagrljaja.
Loše vijesti su pristizale bez prestanka. Poznanica i njen muž nestali su bez traga, a njihova kuća je izgorela. Rođak, kojem je u plamenu nestala kuća na stijeni pored mora, skočio je sa visine od 70 metara na kameno dno. Na sreću, spasli su ga ribari. Ali drugih 26 ljudi, koji su se takođe približili ivici iste obale, bili su žrtve dima i vatre i nijesu uspjeli da stignu do vode. Dok pišem ove redove, broj poginulih je zvanično 81, ali mnogi su nestali bez traga i njihov broj je sasvim neizvjestan. Ne nalazim riječi.
Zašto se to dogodilo? Zbog veoma suve zime mnoge šume su se osušile i zarasle u žbunje, pa su u danu kada je temperatura dostigla 39 stepeni Celizijusa, a udari vjetra 130 km na sat, one postale gorivo za požare. Ali, taj naš “Crni ponedeljak” bio je kombinacija vremenskih faktora i hroničnih propusta grčke države i društva, i zato se šumski požar pretvorio u smrtonosni pakao.
Poslijeratni ekonomski model Grčke oslanjao se na anarhističku i neplansku gradnju svuda i na svakom mjestu (čak i u jarugama i borovim šumama). To je učinilo Grčku - poput neke zemlje u razvoju - podložnu rizicima smrtno opasnih šumskih požara ljeti i iznenadnih poplava zimi (prošle zime 20 ljudi je poginulo u kućama sagrađenim da dnu korita nekadašnje rijeke).
Taj kolektivni propust, prirodno, otežava konstantno loša priprema za požare grčke države: na primjer, polja i šume se ne čiste od granja koje se nakupi tokom zime i proljeća; ne definišu se i bez podrške su maršrute evakuacije stanovništva u vanrednim situacijama. Osim toga, tu je uobičajeni kriminal oligarhije, kao što je ilegalno zatvaranje obale oko primorskih vila radi privatizacije plaže. Očevici s kojima sam razgovarao kažu da su mnogi ljudi poginuli pokušavajući da prođu kroz boljikavu žicu koji su bogataši postavili pregrađjujući im prolaz ka moru.
I na kraju, posljednje, ali ne i najmanje važno: u svemu tome postoji i kolektivna krivica čovječanstva. Ova katastrofa pokazala je kako brze klimatske promjene podstiču pojavu prirodnih fenomena koji nas kažnjavaju zbog naših ljudskih slabosti.
Kako to često biva, nakon katastrofalnih šumskih požara u Grčkoj, vlada počinje da govori o podmetanju. Ja ne mogu da isključim mogućnost zločina, ali nijesam ubijeđen da je riječ o tome. Grčkim vladama je uobičajeno zgodno da za sve krive špekulante, piromane, teroriste il čak inostrane agente. Zahvaljujući takvim, u javnosti dominirajućim, podstrekivačkim izjavama, činovnici uspijevaju da izbjegnu obavezu da priznaju lošu pripremljenost za požare i svoju nesposobnost da donesu odgovorajuće zakone i pravila bezbjednosti, a onda i da prate njihovo spovođenje.
Kakvu je ulogu u neefikasnoj reakciji države odigrala politika smanjenja državnih troškova i Velika depresija koje se u Grčkoj nastavlja? U vatrogasnim službama, kancelarijama civilne zaštite, službama hitne pomoći i bolnicama zastrašujuće je malo personala. Tačno, požare ne bi bilo moguće preduprijediti da imamo tri puta više vatrogasaca ili protivpožarnih aviona, ali teško da možemo očekivati kvalitetnu spremnost za nesreće (koje se dodatno komplikuju klimatskim promjenama) iz zemlje koja deset godina pati od smanjenja sektora javnih usluga i broja stanovnika i takođe i od pada morala.
Novinari pitaju da li nam pomaže Evropska unija. Realnost je sljedeća: imali smo katastrofalne požare i prije i nakon ulaska Grčke u EU i zamjene drahme za euro. Evropska unija ne igra nikakvu ulogu u našoj borbi s tim požarima zato što taj zadatak ne spada u sferu njenih kompetencija; zato EU nikako ne treba smatrati odgovornom za te požare kao ni za to što je grčko društvo 70 godina upropaštavalo životnu sredinu. Ali nesporno je i da je tokom posljednje decenije “trojka” zvaničnih kreditora Grčke - Evropska komisija, Evropska centralna banka i MMF - aktivno lišavala grčku državu resursa neophodnih za slične situacije.
Zar onda nije kucnuo čas (pitaju opet novinari) da se Atina pobuni i zatraži okončanje politike ekonomije i smanjenja državnih troškova koja ugrožava samo preživljavanje Grčke? Naravno da jeste! Svaki je trenutak dobar da se suprotstavimo “trojci” i njenoj ludačkoj košulji u vidu besmislene štednje mizantropske socijalne politike koji su doveli do trajne humanitarne krize u Grčkoj.
Za deset godina izgubili smo mnogo više ljudi zbog tragedija koje je izazvao establišmet EU nego zbog bilo koje poplave ili šumskog požara. Počev od 2011. godine, više od 20.000 ljudi je počinilo samoubistvo, a svaki deseti radnosposobni Grk je emigrirao zato što je u Grčkoj počela ekonomska depresija po receptu EU.
Očekujem da će u Briselu liti krokodilske suze saosjećajući sa žrtvama naših požara; isto će se tako licemjerno ponašati i grčka vlada. Ali, ne očekujem nikakav preokret u organizovanoj mizantropiji, od koje strada Grčka, samo zato što je u jednom danu poginulo skoro 100 ljudi. Ako se i dok se progresivne snage Evrope ne organizuju, ne preuzmu na sebe odgovornost na terenu i ne okupe se zajedno radi vršenja pritiska na nivou EU, neće se promijeniti ništa osim jednog: još će više ojačati političke snage, koje se ponose svojom mizantropijom, kao što su grčka “Zlatna zora”, italijanska “Liga”, njemačke Hrišćansko-socijalna unija i “Alternativa za Njemačku”, austrijska vlada koju predvodi Sebastijan Kurc, a takođe i poljsko-mađarski antiliberalni spoj. U tom kontekstu, šumski požari u Grčkoj postaju tragični podsjetnik na kolektivnu odgovornost nas kao Evropljana.
Autor je profesor ekonomije na Univerzitetu u Atini; bio je grčki ministar finansija
Bonus video:
