stav

Rijeke Crne Gore

Rijeke su, bez i malo pretjerivanja se može reći, slika i prilika (ogledalo) društva i države kroz koju teku, prije svega ljudi koji tu žive i njihovih lokalnih i državnih uprava
1772 pregleda 0 komentar(a)
Rijeka Bukovica, Foto: Slavko Radulović, Slavko Radulović
Rijeka Bukovica, Foto: Slavko Radulović, Slavko Radulović

Naslov bi mogao da glasi i Naše rijeke, ili Moje rijeke, ali ne i sa nacionalnim (prisvojnim) prizvukom, pogotovu ne u vremenu kad se prijeti i maše oružjem i paljenjem, a tenzije između dvije strane rastu do zabrinutosti.

Povod za ovaj tekst je osjećaj duga i odgovornosti, a koji se javlja u nekom ko je odrastao (i srastao) sa rijekom, bez obzira koliko je godina prošlo - rijeka ostaje i živi u nama dok živimo mi. U ovom trenutku nemam moći ni znanja koje bi pomogle u zaštiti i očuvanju rijeka i riječnih korita, osim pisanja i pominjanja, poput ovog. Rijeke su poput krvotoka države, a umjesto kiseonika od pamtivijeka su bile izvor pitke vode za ljude i životinje, i neophodan uslov opstanka života. I gotovo svi gradovi i naselja svijeta, ako nisu na obali mora i jezera, nastali su pored rijeka. U budućnosti, cijena i značaj, prije svega pitke vode samo će rasti, a čiste, planinske rijeke (ako ih i bude) predstavljaće bogatstvo za državu i njene građane. Zato odgovorne i ozbiljne države već sada usvajaju dugoročne strategije, za zaštitu vodenih tokova i njihovo održanje, u narednih 30, 50, negdje i 80 godina (do kraja vijeka).

Jedan od prioritetnih zadataka Vlade Crne Gore morao bi biti dugoročna strategija zaštite i očuvanja rijeka i jezera u Crnoj Gori, do tog nivoa da stepen zagađenja i prisustvo čvrstog otpada bude jednak nuli.

Rijeke su, bez i malo pretjerivanja se može reći, slika i prilika (ogledalo) društva i države kroz koju teku, prije svega ljudi koji tu žive i njihovih lokalnih i državnih uprava.

U Crnoj Gori, mada nije drugačije ni u regionu (Zapadnom Balkanu) taj odnos prema rijekama mogao bi se opisati jednom riječju: nebriga. Rijeke i njihova korita su često u katastrofalnom stanju, sa puno otpada (plastike prije svega), zatim neprečišćenih otpadnih voda kao i čestim ispuštanjem toksičnih materija koje ostavljaju trajne posljedice po život u rijekama.

Nisam kompetentan da preporučim najbolji i najefikasniji način u postizanju tog cilja, osim striktnih propisa i kažnjavanja bez izuzetaka, ali sam siguran da formiranje i podizanje svijesti i odgovornosti prema rijekama treba početi još u osnovnoj školi. Možda je presudno u tom naumu izgraditi osjećaj poštovanja i divljenja kod djece prema rijekama. Takva osjećanja možda su glavna prepreka i brana budućem lošem činjenju, i ne samo kada su rijeke u pitanju.

Nažalost, čini se da su oba pomenuta osjećaja zapostavljena i obezvrijeđena i u sjenci današnjih (bez)vrijednosti i načina življenja. Samim tim je i put do tražene svijesti i osjećaja prema rijekama dug i nimalo lak i izvjesan. Jedan od ključnih preduslova za očuvanje rijeka je i organizovan sistem reciklaže metalnog i plastičnog otpada, ali na daleko višem nivou nego sada u Crnoj Gori. Jedino sa takvim jednim izgrađenim, snažnim i funkcionalnim i sistemom i osjećajem zaštite i čuvanja, mogu se spriječiti devastacije poput one na Tari, ili povremenog ispuštanja toksičnih materija u gotovo sve veće rijeke u Crnoj Gori. Poštovanje propisa i kažnjavanje je dodatni, bitan faktor u postizanju krajnjeg cilja (nulte tolerancije, tj. zagađenosti) ali ne i dovoljan. Svaki pojedinac za sebe mora dati svoj doprinos.

Početak je najvažniji, a kao dio te dugoročne strategije, može se početi od jedne rijeke i njene zaštite, pa redom. Vlada Crne Gore je tako nedavno proglasila rijeku Zetu Parkom prirode a u cilju “efikasnog sprovođenja adekvatnih mjera zaštite i očuvanja bioloških resursa”.

Sljedeća bi mogla biti rijeka Ibar, jedna od najdužih i najznačajnijih rijeka u centralnom dijelu zapadnog Balkana. Od svojih ukupno 272 kilometara, svega 35 kilometara prolazi kroz Crnu Goru, od izvorišta na planini Hajli (niže Rožaja) na 1360 metar nadmosrke visine, do granice sa Srbijom kod mjesta Ribarić. Ibar se spaja sa Zapadnom Moravom kod Kraljeva, a jedina je veća rijeka (i po tome posebna) koja sa teritorije Crne Gore teče prema istoku (i sjeveroistoku). Prioritet glavnog grada (pored izgradnje novog kolektora otpadnih voda) trebalo bi da bude čišćenje, a potom zaštita i uređenje/održavanje korita rijeke Ribnice. Uprkos dužini od svega 10 kilometara Ribnica predstavlja ruglo i nerješiv problem, prije svega za gradske vlasti, ali i državne (kad ne mogu gradske). Stanje korita rijeke je sramotno i poražavajuće, totalno zapušteno, i to upravo u donjem toku rijeke, koja prolazi kroz centar grada. Uzalud je hvaliti se novim građevinama i spomenicima kada je gradska rijeka u takvom stanju.

Više je nego sigurno da Crna Gora neće pristupiti Evropskoj uniji sve dok ne očisti i zaštiti svoje rijeke.

I na kraju, pokušaji stavljanja malih planinskih rijeka u cijevi, i izgradnje malih hidroelektrana, ne daju dobru poruku u cilju zaštite i očuvanja svih rijeka u Crnoj Gori. Ne može se rijeka na jednom mjestu čuvati i proglašavati Parkom prirode a na drugom uništavati. Stav i države i svih njenih građana treba da je takav da su rijeke svetinje, živa bića, nešto bez čega priroda, i život, nisu održivi, niti mogući. Ujedno glas razuma koji će generacije koje dolaze prepoznati i biti zahvalne.

Bonus video:

(Mišljenja i stavovi objavljeni u rubrici "Kolumne" nisu nužno i stavovi redakcije "Vijesti")