Narednih godina Njemačka mora da integriše, ili makar da to pokuša, stotine hiljada, ako ne i milione, stranaca. To je najveći izazov njene istorije od Drugog svjetskog rata na ovamo.
Da bi odgovorila na ovaj izazov, Njemačka mora biti iskrena: prema samoj sebi i prema ljudima koji su rizikovali svoj život da bi smjeli da žive kod nas. Ta poštenje zahtijeva da odmah razjasnimo pojedine temeljne pretpostavke, koje do sada ni u njemačkom novinarstvu dobrodošlice ni u javnom diskursu skoro niko da pomenuo nije.
Naime, kulturi doborodošlice, koju svi podržavaju, odobravaju i u stotinama hiljada primjera praktikuju ljudi u Njemačkoj, pripada i obaveza da nove pridošlice od početka upoznamo sa pravilama igre u pravnoj državi, te da im približimo evropske vrijednosti. I jedno i drugo je od Njemačke učinilo obećanu zemlju, koja je za milione stranaca sada cilj iz snova. Prije i iznad svega: u kulturu doborodošlice spada prevashodno obaveza da jasno naglasimo da se o jezgru tih vrijednosti i pravila neće voditi nikakvi pregovori.
Tom jezgru pripada temeljna konstatacija da je Njemačka zemlja u kojoj se može, ali ne mora, vjerovati u Boga, a da se i o jednom i o drugom može slobodno govoriti. I da je Njemačka država u kojoj se iz jedne vjere može slobodno preći u drugu. I da u njoj žene mogu same da odlučuju o svom životu, u koji njihovi očevi, braća, a ni muževi nemaju šta da se petljaju.
U Njemačkoj lezbejke smiju slobodno biti lezbejke, a gejevi gejevi. U njoj je smrtna kazna ukinuta, a niko ne dovodi u pitanje pravo Izraelu da postoji. U Njemačkoj je dopušteno da se sprdate sa religijama i da zbijate šale sa Isusom, Muhamedom, Biblijom ili Kuranom. To se za većinu građana ove Savezne Republike podrazumijeva samo po sebi. No za dobar dio ljudi koji sada dolaze u Njemačku, to je sve samo ne normalno. Čak naprotiv!
Možete da smatrate neukusnim, čak i glupim, da neko iscijepa stranice iz Kurana i baci ih u klozet, kao što je nedavno to učinio jedan azilant u prihvatnom centru u Suhlu, što je za njega lično imalo skoro smrtonosne posljedice, ali: to u Njemačkoj nije zločin.
Zahtijevati od jednog vjerujućeg muslimana da prihvati da drugi ljudi Kuran i Proroka smatraju za vic i još to smiju slobodno i da kažu, okvirno je isto što i od jednog dobrostojećeg Njemca zahtijevati da odobri holokaust. To je kontakt sa nedodirljivim.
No i pored toga, Njemci moraju svima koji kod nas dolaze i koji žele ovdje da žive, bez ikakva pardona da pojasne da u Njemačkoj postoji - ako se izuzme nekoliko istorijom definisanih ograničenja - sloboda diskursa, koja nije na dispoziciji.
Jeste da veoma puno izbjeglica, prije svega onih iz sirijske srednje klase, u Njemačku dolaze upravo zbog tih sloboda, ali ostatak potencira teški nesporazum oko pitanja gdje se u Njemačkoj završava sloboda.
Odgovor na to pitanje nije dat jednim opštim „svi ste vi dobrodošli“ i utilitarnom retorikom crvenog tepiha („jer, trebaju nam stručnjaci“). Mnogi od ljudi koji sada dolaze u Njemačku moraće da nauče puno više toga od samog njemačkog jezika: pitanje statusa naših sloboda im moramo pojasniti - i to ne nekad, nego već prvog dana. Svaki migrant treba da na jastuku svog kreveta u prihvatnom centru nađe pismo dobrodošlice, na sopstvenom jeziku.
Predlog sadržaja:
„Draga strana ženo, dragi strani čovječe: dobrodošli u Njemačku! Puno vas je preživjelo strahote: rat, životnu opasnost, zastrašujuće bjekstvo preko pola svijeta. Tome je sada kraj. U Njemačkoj nećete morati ni da gladujete, ni da budete žedni, ni da se smrzavate ni da se plašite za sopstveni život: Njemačka je jedna bogata i miroljubiva zemlja.
Protiv manjine Njemaca, koji primjenjuju nasilje protiv migranata, država će nastupiti sa svom silom svojih zakona. To što je Njemačka takva kakva je zahvaljujemo takođe i zakonima, pravilima i konvencijama, od kojih se pojedini jasno razlikuju od onih koje poznajete iz svoje bivše domovine. U Njemačkoj, tako je rekao jedan od naših kraljeva prije Angele Merkel, svako može da bude srećan u svom fazonu.
Puno tih pravila, koja važe kod nas, možete pročitati u Ustavu, koji kod nas stoji iznad Korana, Biblije ili bilo koje druge knjige, koliko god ona sveta bila. Prevod Ustava možete naći na ulazu u centar, na vašem jeziku, odmah pored gomile na kojoj je Opšta deklaracija o ljudskim pravima iz 1948, koju smo takođe preveli na puno jezika i učinili je vama dostupnom.
Nećemo ovdje sada ulaziti u detalje svih njemačkih zakona, evropskih vrijednosti i opštih pravila, ali zato ćemo izdvojiti nekoliko primjera, koje prije svega naše muške čitaoce molimo da pražljivo prostudiraju:
Kod nas su žene i muškarci ravnopravni. To počinje već u školi, gdje djevojčice bez ikakvog zazora uče da plivaju i idu na ekskurzije. A ako kasnije vaše kćerke ili sestre odluče da žive sa čovjekom koji nije vaše nacije ili religije, to u Njemačkoj nije zločin.
Ali, ako vi, dragi očevi i braćo, nasilno budete sprečavali vaše punoljetne kćerke i sestre da slobodno žive onako kako one hoće, onda je to u Njemačkoj zločin. I za to se u Njemačkoj ide u zatvor. U Njemačkoj je, usput, dopušteno da muškarac voli muškarca ili žena ženu i da se međusobno udaju i žene. Zbog toga u Njemačkoj niko u apsanu ne ide.
Zaboravite po mogućstvu odmah sve što ste u vašim bivšim domovinama čuli o „časti“ i „sramoćenju“ familije: skoro ništa od toga, naime, kod nas ne važi, a dobar dio toga je čak i zakonski zabranjen.
Većina vas ionako dijeli ovu postavku o zajedničkom životu ljudi, jer inače ne biste dolazili kod nas, da napokon živite u miru i slobodi. Ako odbacujete ovakve postavke, onda je najbolje da Njemačku što prije napustite, jer Njemačka neće biti domovina za one ljude koji se ovih pravila ne drže.
Tu, žao nam je, nema mogućnosti za toleranciju: nula.
Sa srdačnim pozdravom,
Vaša Njemačka.“
Banalno? Ni u kom slučaju! Da se ne lažemo: puno potencijalno novih Nemaca, koji sada dolaze kod nas, tek će morati da nauče šta je u ovoj zemlji od Reformacije, i prije svega od 1949. na ovamo, uz užasne padove, a na sveopštu korist, postalo opšte prihvaćena normalnost.
To će biti težak, veoma bolan proces. Za pojedine trenutno oduševljene migrante, budućnost će biti puna razočarenja. Ako spajanja familija ne budu tako funkcionisala, kako su zamislili. Ako njemačka država postavi uslove i ograničenja. Ako postane jasno: Njemačka nije Merkel-plakat. Slike zahvalnih i srećnih ljudi koje na njemačkim željezničkim stanicama dočekuju oduševljeni domoroci pokazuju jednu otvorenu, gostoprimljivu, tolerantnu zemlju. Što je potresno lijepo.
To podsjeća na one dane u jesen 1989. kad su istočni Njemci došli kod zapadnih i kad je puno nas zbog toga suzu radosnicu pustilo. No takve scene ne treba da zavaravaju, jer neki od novopridošlih donose sa sobom vrijednosti koje su nespojive sa onima koje su se ustalile u Evropi. I pri tome nije riječ o staroj mantri o hrišćanstvu, Zapadu i vodećoj kulturi.
Riječ je homofobiji i mizoginiji, o arapskom, kurdskom i ostalim nacional-šovinizmima. I, da budemo otvoreni, u pojedinim slučajevima je riječ o islamskom fanatizmu, od čijih su posljedica većina migranta i utekli.
Pri svoj ovoj radosti, da tako puno ljudi hoće kod nas i da smo mi u stanju da im pomognemo, jedan realističkiji pogled na migrante svima bi bio od koristi: ne treba ni da ih u svece kujemo ni da ih kastigamo.
Rasistička konstrukcija o strancu kao „plemenitom divljaku“, koje je Jan Fleischhauer nedavno u Spieglu precizno opisao kao romantičarsku konstantu njemačke ljevice (samo ljevice?) loš je savjetnik, jer joj kad-tad neizostavno slijedi deziluzionistička spoznaja da migranti nisu ni bolji ni gori od ostalih ljudi. Oni su prosto ljudi u zbjegu. Što je već samo po sebi dovoljno žalosno i zato treba da im pomognemo, bez ikakvog romantizovanja. A to ćemo najbolje uraditi ako im od početka razjasnimo šta je kod nas moguće, a šta nije. Zato nam je potrebna pravna država, koja nastupa samosvjesno i time sebi osigurava respekt. Jer, potencijalni Njemci, koji sada buljucima dolaze kod nas, potiču iz država koje svoje stanovništvo tretiraju kao stoku.
Najveći dio dolazi iz patrljka od Sirije, gdje jedan dikator puca po sopstvenom narodu i u kojem se jedna multientnička muška horda u ime Proroka igra srednjeg vijeka. Ili iz Pakistana, kojim vlada korumpirana i totalno nesposobna elita. Ovi ljudi su socijalizovani u slabim i tupavim državama. Zato neće ozbiljno shvatiti najbolju državu koju smo mi Njemci ikad imali, ako ona, i pored sveg dobra, ne bude strogo insistirala na sopstvenim pravilima.
Kulturi dobrodošlice, koju Njemačka sada treba, pripada takođe i da se ne smije potpasti pod samozavaravajuću iluziju da će se svi ništi i ophrvljeni, koji nam sada dolaze, jednog dana vratiti doma. Jer: proći će godine, ako ne i desetljeća, dok se mir ne vrati u njihove otadžbine.
A čak i ako jednog dana eventualno zaćuti oružje u krvavim krajolicima islamskog svijeta, fabrike će ćutati još duže. Teško da će ti regioni dosegnuti privredni i pravo-državni nivo Zapadne Evrope za života onih koji sada iz njih bježe.
Zato Njemačka ne smije da ponovi grešku, koju su njeno društvo i politika počinili šezdesetih godina prošlog vijeka, kad su tzv. gastarbajteri iz Turske došli kod nas i bili prepušteni samima sebi: konzervativci su do prije koju godinu, mimo svake realnosti, tvrdili da Njemačka nije doseljenička zemlja.
To je bila svirka na građanskoj fruli u šumi, sve po melodiji: gosti dođu, gosti pođu. Ni u kom slučaju, tako je glasila formula njemačkog samozavaravanja, ne smije biti ni pokušana integracija gastarbajtera. Ljevica se, sa druge strane, držala parole: da se niko ni slučajno umiješao nije! Ako muslimani nasilno udaju svoje kćerke (a često i sinove), to se onda zove: njegovanje tradicije.
Glavno je bilo: mi nećemo ljudima da namećemo naše zlohude njemačke vrijednosti, koje ionako đuture vode pravac u Aušvic. Na strancima svijet ostaje. Nikad više Njemačka!
U međuvremenu, niko više ne pobija činjenicu da je postupanje prema muslimanskim doseljenicima u tada mladoj Saveznoj Republici bilo jedna teška greška. U godini 2015. i politika i društvo treba da budu mudri da uvide: većina onih koji sada dolaze nisu i neće biti gosti. Na duži ili kraći rok će oni postati građani Njemačke. Zato ne smijemo da minimiziramo ogromni kulturološki ambis između Pomeranije i Pendžaba.
U poštenje, koje nam je u ovim epohalnim nedjeljama i mjesecima neophodno, spada i banalna konstatacija da nam ne dolaze milioni Danaca, Francuza ili Rusa, koji su nam, gledano iz vanevropske daljine, pri svim razlikama u detaljima vođenja života do neprepoznatljivosti slični. Migranti dolaze iz država koje su pregnirane islamom. To će narednih godina promijeniti Njemačku. Što ne znači da će ona i propasti. Njemačka se uvijek i vazda mijenjala, kao i svaka druga zemlja. No, ako hoćemo da se Njemačka promijeni a pri tome ostane kakva jeste, onda moramo svim snagama uticati na način na koji se mijenja. Inače, propadosmo!
(Frankfurter Allgemeine Zeitung)
Prevod: M. VULETIĆ
Bonus video:
