BALKAN

Samoubistvo s leđa

Zato je romantični međuratni crno-bijeli Beograd - egzotična balkanska Kazablanka, prestonica burnog noćnog života, džeza, špijuna, kurvi, kafanskih boema i legendarnih fudbalera - u suvremenoj srpskoj kulturi življi nego što je bio prije stotinu godina
1119 pregleda 1 komentar(a)
Ilustracija, Foto: Shutterstock, Shutterstock, Shutterstock, Shutterstock, Shutterstock, Shutterstock, Shutterstock
Ilustracija, Foto: Shutterstock, Shutterstock, Shutterstock, Shutterstock, Shutterstock, Shutterstock, Shutterstock

Davno je bilo kad je to još mogla biti vijest: partizanski narodni heroj Stjepan Filipović u glavnom je gradu, čitamo u jučerašnjim novinama, ostao bez svoje ulice, odlukom metropolitanskih vlasti preimenovane u Ulicu Emila Perške. Rečenoga Perške, iako je bio jedan od najviđenijih purgera svog vremena, i u samom Zagrebu se slabo sjećaju, ali ovako na neviđeno i na nečuveno, možemo pretpostaviti kako ide njegova priča.

I, jasno, nećemo mnogo pogriješiti.

Emil Perška zvani Lalec, rodom Slovak iz Stare Pazove, mitom i legendom purger s Ksavera, bio je nakon Prvog svjetskog rata velika hrvatska nogometna zvijezda, ubojiti vođa navale, najkonstantniji reprezentativac Kraljevine SHS i najpopularniji igrač zagrebačkog Građanskog, s kojim je dvadesetih godina osvojio tri titule prvaka države, odigravši za to vrijeme stotinu trideset pet utakmica i postigavši osamdeset dva gola. Bio je Lalec još svašta nešto, bio je i akademski slikar, karikaturist, novinar, esejist, povjesničar sporta i kavanski boem, a veći nego kao nogometaš bio je još samo kao - hrvatski domoljub.

I prije nego što se u besmrtnike upisao na čelu navale slavne šampionske generacije Građanskog, Emila Peršku zagrebačke kronike prvi put spominju kao sudionika pobune protiv ujedinjenja sa Srbijom na Jelačića placu 5. prosinca 1918, kad je kao mladi domobranski desetnik ‘strojopuškom’ pucao na pripadnike 5. srpskog puka. Kad je tako deset godina kasnije u beogradskoj skupštini ubijen Stjepan Radić, u znak protesta odbio je igrati za jugoslavensku reprezentaciju u utakmici protiv Čehoslovačke u Pragu, zauvijek se oprostivši od mrskog dresa ‘belih orlova’. I kad je 10. travnja 1941. proglašena Nezavisna Država Hrvatska, popularni Lalec novim se vlastima odmah stavio na raspolaganje kao službenik ustaškog redarstva. Nakon oslobođenja Zagreba nije se, međutim, pridružio bježaniji na Bleiburgu, i u svibnju 1945. partizani su ga našli u njegovoj kući u elitnoj zagrebačkoj četvrti na Ksaveru. Među hrvatskim domoljubima i danas je popularna legenda kako je Lalec do posljednjeg daha pucao na komunističke bandite iz one svoje stare strojopuške s Jelačić placa.

Ukratko, kako vidimo, klasična hagiografija zaboravljenog hrvatskog mučenika, upravo idealnog da na pločama s nazivima ulica zamijeni hrvatskog izroda Stjepana Filipovića Stevana, prevejanog valjevskog partizana, komandanta Tamnavsko-kolubarskog bataljuna Stevu Kolubarca koji je s vješala veličao Tita i zazivao Crvenu armiju. Zato, eto, odavno nije senzacionalna vijest kad gradske vlasti preimenuju ulicu komunističkog fanatika Stjepana Filipovića, i nazovu je Ulicom Emila Perške, hrvatskog martira kojemu se danas ni grob ne zna.

Osim, jasno, ukoliko se sve to nije dogodilo u - Beogradu.

Istina, ni dosad nije u Hrvata i Srba nedostajalo primjera uznapredovale šizofrenije, ali teško će nešto tako brzo nadmašiti apsurd iz Beograda, gdje su, eto, u najnovijem valu resetiranja urbane memorije gradske vlasti jedan tihi rukavac ulice legendarnog valjevskog heroja Steve na Železniku u općini Čukarica nazvali imenom ustaškog mučenika Laleca.

I ja sam, kao i vi, sedam puta provjerio, ali nije bila ni greška ni zajebancija. Srpski telegraf senzacionalno je otkrio i bombastično obznanio kako su još u ožujku ove godine objavljena nova preimenovanja gradskih ulica, među kojima, stvarno - eno u Službenom listu Grada Beograda od 5. marta - dojučerašnja Ulica Stevana Filipovića od broja tog i tog do broja tog i tog, sada Ulica Emila Perške. Ne dakle neka ulica grubim previdom krštena imenom ustaškog redarstvenika i hrvatskog martira, preimenovana u ulicu čestitog jugoslavenskog rodoljuba i partizanskog heroja, već baš obrnuto. I nije pritom komad ulice valjevskog partizana ustaškom redarstveniku dodijelila neka kvislinška, ‘žuta’ ili ‘drugosrbijanska’ vlast, već baš režim Aleksandra Vučića, istog onog Šešeljevog malog što je do jučer beogradske bulevare krstio imenom Ratka Mladića, a danas se u Moskvi šepuri na memorijalnim paradama Crvene armije, tronuto pričajući kako su mu ustaše pobili pola šire familije.

Kako je to moguće?

Zapravo jednostavnije nego što izgleda. Nevjerojatni slučaj Filipović - Perška samo je logična krajnja konzekvenca historijske revizije, točka u kojoj taj veličanstveni luping završava tamo gdje je započeo: nešto poput metka koji ispaljen u čelo imaginarnog neprijatelja završava u potiljku revolveraša.

Klasično samoubojstvo s leđa.

Beogradska komisija za imenovanje ulica i trgova nije, naime, napravila nijedan propust ili grešku. Slučaj ulice na Železniku točka je dosljedno provođenog decenijskog projekta redizajna srpske povijesti, iz koje se sustavno amputira sve što ima ikakve veze s partizanima i komunizmom, falsificirajući tako kontinuitet od Karađorđevićeve Jugoslavije preko ravnogorskih četnika do suvremene Srbije kao prirodnog nastavka. Četrdeset pet godina socijalističke Jugoslavije u toj je historiografiji tek sitna greška koju valja bezbolno premostiti jednim smjelim armiranobetonskim lukom, koliko god to izgledalo statički nemoguće.

Zato je romantični međuratni crno-bijeli Beograd - egzotična balkanska Kazablanka, prestonica burnog noćnog života, džeza, špijuna, kurvi, kafanskih boema i legendarnih fudbalera - u suvremenoj srpskoj kulturi življi nego što je bio prije stotinu godina. Ostalo je na koncu još samo da ulice tog imaginarnog Beograda dobiju i prikladne nazive.

Kako pak historija Karađorđevićeve Kraljevine završava bombardiranjem Beograda i kapitulacijom 1941, Emil Perška Lalec njoj se naprosto nije stigao upisati u ustaško redarstvo. Na novim tablama one male ulice na jugozapadnoj periferiji grada on je, naime, upisan kao jugoslovenski fudbaler slovačkog porijekla rođen u srpskoj Staroj Pazovi, jedini koji je nakon Prvog svjetskog rata igrao u svakoj od prvih deset utakmica reprezentacije Kraljevine SHS, sudionik triju Olimpijskih igara - u Antwerpenu 1920, Parizu 1924. i Amsterdamu 1928. - i jedna od prvih istinskih fudbalskih zvezda ovog prostora i onog vremena. To što je živio u Zagrebu i igrao za Građanski ne samo da ga ne diskvalificira za uličnu besmrtnost, već ga upravo ta činjenica tamo izravno kvalificira: Ulica Emila Perške tu je da svjedoči o veličini romantične Karađorđevićeve arkadije, i da se Emil kojim slučajem zvao Emilije - da je na Olimpijade išao, recimo, kao legenda kragujevačke Šumadije - nikad on ne bi dobio ulicu u Vučićevom Beogradu.

Na isti način, onako kako Emil Perška za revidiranu srpsku historiju nije ustaški krvolok, već legenda jugoslovenskog fudbala, ni Stevan Filipović nije valjevski narodni heroj čija je glasovita fotografija nepojmljivog herojstva pod njemačkim vješalima dio opće svjetske memorije Drugog svjetskog rata. Njega pak iz indeksa beogradskih ulica ne diskvalificira to što je bio zapravo Stjepan, Hrvat iz Opuzena - to, kako vidimo, samo po sebi nije problem - već to što je bio jugoslavenski komunist, najveći prirodni neprijatelj romantične Karađorđevićeve Kraljevine. Kojega su, uzgred, Nijemcima predali četnici Koste Pećanca.

Da je, na primjer, Filipović bio dalmatinski četnik, i da su ga smaknuli partizani, kao Hrvat iz Opuzena za historijsku slavu ne bi trebao biti kraljevski oficir u prkosnoj, herojskoj gesti pred partizanskim streljačkim strojem: bilo bi sasvim dobar i kao četnički ćato na dnu neke zlatiborske jame. I nikad se - jer velika je romantična srpska arkadija - na uličnim tablama na Železniku ne bi zvao Stevan, već baš Stjepan, ako ne i Stipe. Ovako, kao komunistu, hrvatsko porijeklo samo mu je olakotna okolnost, dovoljna da sačuva mit o nesrpskoj naravi komunizma, i - barem zasad - ostatak ulice na Železniku.

Na kraju tog revizionističkog lupinga dobili smo prekrasni monumentalni komad apsurda, u kojemu će gradske vlasti Beograda naziv ulice jednog hrvatskog komunista iz Opuzena krenuti mijenjati imenom legendarnog jugoslovenskog fudbalera iz Stare Pazove, pa na kraju ulicu jednog rodoljuba i heroja iz Valjeva zamijeniti ulicom ustaškog redarstvenika i mučenika iz Zagreba. S potpuno istim obrazloženjem - nije li to dirljivo? - s kojim komisija za imenovanje ulica i trgova istu operaciju već sutra može objaviti i u Službenom glasniku Grada Zagreba.

Klasično samoubojstvo s leđa.

Što bi se reklo, pali od zločinačke ruke.

(portalnovosti.com)

Bonus video:

(Mišljenja i stavovi objavljeni u rubrici "Kolumne" nisu nužno i stavovi redakcije "Vijesti")