Scena - Vijesti.me
STAV

Scena

Mi samo simuliramo nedostajuću crnogorsku agrarnu scenu. Bježanje sa sela je odavno je naša stvarnost. I kao da nikoga to ne zabrinjava

Ilustracija
Ilustracija (Foto: Boris Pejović)

U susret reformama 2020 – 2022.

„Činjenice, gospodo, činjenice. To je jedini način da se ugodi Bogu!“ (Slobodan Čukić, filozof)

U vezi korpusa problema proizvodne, tržišne, ekonomke i razvojne prirode, pisao sam nedavno u tekstu „Neoliberalizam u poljoprivredi i na selu u Crnoj Gori u tranziconom perodu“.

Češća pojava mojih napisa u javnim glasilima nije odraz želje da se u podmakloj životnoj dobi eksponiram prema javnosti, već osjećaj profesionalne potrebe da utičem da se u poljoprivredi i na selu u Crnoj Gori dese neophodne promjene koje bi nas brže približavale društvu razvijenih zemalja Evrope. Jer, u Evropu se teško i sporo stiže sa pretposlednjeg ili poslednjeg mjesta na ljestvici agrarno razvijenih zemalja kontinenta? Na putu do te visoke političke i ekonomsko razvojne pozicije stoje brojne teškoće, koje valja vidljivo savladati da bi se vjerovalo evropskoj Crnoj Gori!

Kada je riječ o crnogorskoj agrarno razvojnoj politici, kao strogo akademskoj disciplini, slobodno mogu ustvrditi da nema nada mnom čovjeka koji je u potonjih tri decenije više napisao o ovoj privrednoj grani i njenjim dometima (1990 - 2018).

Dokaz ovakvoj tvrdnji su dvije moje posljednje knjige: 

„Trinaestojulski neimari“ (2012) i „Poljoprivreda i selo u Crnoj Gori u periodu tranzicije“ (2016). Pored pomenutih knjiga objavio sam u dnevnim glasilima i časopisima, preko 50 tekstova posvećenih ovoj oblasti privređivanja. Tekstove (oglede), objavlivali su pored domaćih glasila i inostrani časopisi. Uvjeren sam da „ljudi sve dok se u njima ne razvije zla volja, vjeruju činjenicama i za njih činjenice pretstavljaju vrijednost. U tome se sastoji i značaj svakog razgovora i pisanja. Jer činjenice su osnov komunikacije među ljudima“.
Očekivao sam da će ovim povodom biti poriva, da isprave, da neko dopuni ili stave pod znak pitanja moje informacije i stavovi povodom pitanja o kojima pišem. Međutim, od toga se skoro ništa nije dogodilo, izuzev pojedinaca koji su u direktnim kontaktima ili telefonom imali riječi hvale za priloge koje je štampa ili časopisi objavili.

Prilika je da kažem da mi, crnogorski biotehnički stručnjaci i naučnici u posljednje tri decenije nijesmo imali živu podsticajnu scenu, a „scena je kao što znamo nužan preduslov svakoj živoj razmjeni informacija, stavova i mišljenja unutar struke“, kako reče jedan naš poznati kolumnista u sedmičnom štampanom glasilu.
Ništa se ne dešava izvan scene, a sceni prethode demokratske vrijednosti koje treba da osvoji jedno društvo. Mi samo simuliramo nedostajuću crnogorsku agrarnu scenu.

Ne mogu propustiti ovom prilikom da ne napomenem da je naša mladost - studenti, neupućena u ovu veoma složenu i važnu materiju?! Ne žive, pored nastavnog plana i programa, sa životnom praksom koju svakodnevno imamo na sceni? O onim mladim ljudima koji žive i rade na selu daleko su od ove materije.
Informacije o istaknutim crnogorskim ličnostima koji su ostavili dubok trag u ovoj oblasti ili mladim stručnjacima koji danas ostvaruju natprosječne rezultate skoro i da nema ništa? Pa bi čovjek rekao da smo društvo koje nije imalo prošlosti ili da su uspjesi lična stvar svakog pojedinca? Imali smo mi svijetla imena i ličnosti koje su u jednom drugom sistemu i vremenu pobijeđivali svoje vrijeme, kao što imamo i danas privrednih poslenika u ovoj oblasti koji se ne bi zastiđeli pred razvijenom Evropom! I jedni i drugi ne bi smjeli da se zaborave!

Slijedeći prethodnu misao, začuđen sam što u ovom trenutku ne postoji ni volja ni interes, da se korpus informacija o crnogorskoj poljoprivredi i selu produbi i sistematizuje na naučnoj osnovi, kao bitan činilac opšte identitetske predstave koju bi građani Crne Gore smatrali svojom. Kao da se neko stidi svoje prošlosti ili poljoprivrede i sela, a izgore da se zaposli negdje na asfaltu za mizernu platu. Holanđani, Francuzi, Danci i druge napredne zemlje Evrope život na selu i u simbiozi sa prirodom smatraju prirodnim darom i najboljim oblikom života čovjeka! Sadašnja svijest i scena u okviru koje bitiše naš čovjek, ne nudi nam ubrzanije smanjenje misli i jaza koji nas dijeli od zemalja kojima svakodnevno hrli naša mladost sa sela, i ne samo sa njega? Bježanje sa sela je odavno je naša stvarnost! I kao da nikoga ta stvarnost ne zabrinjava? Niko se ne vraća na prađedovska i đedovska ogništa. A majka država, kao da nije kadra da stvori ambijent da naš čovjek razmišlja da ostane tu gdje je rođen, ili se se vrati iz tuđine kući? Kapital koji leži na selu (kuće, njive, bašte, šume, livade, i pašnjaci i dr.) niko im ne zna vrijednost i sa tom vrijednošću niko se ne služi, izuzev onih koji nemaju drugog izlaza, pa život organizuje na opustjelom selu?
Čija je danas briga to porazno stanje poljoprivrede i sela u Crnoj Gori? Manjine ili većine? Nauke i struke ili voluntarističkih pogleda koje imamo na sceni? Ili nekoga četvrtoga? Molim neka se javi taj koji zna odgovor!

Reformsko vrijeme koje je pred nama moralo bi otkloniti razvojni dualizam i zablude koje predugo žive na ovom sektoru privređivanja i koji nanosi golemu štetu ne samo agrarnoj privredi već i ekonomiji ekološke države Crne Gore!

Istaknutim, ne tvrdim da smo obavili posao, niti ja koji otvoreno pišem o „otoku golom“ a ponajmanje oni koji decenijma ćute dok pored njih teče mutna rijeka koja odnosi od naših života drevlje i kamenje? Na ovo pitanje treba da odgovore oni koji donose odluke u ime svih nas! I to odmah, ukoliko nije kasno!


Najčitanije iz sekcije Kolumne