Šešir naš nasušni - Vijesti.me
KONTRA(PER)CEPCIJA

Šešir naš nasušni

Malo ko bi se usudio ispred tog neznanja, arogancije i sile pokrivenog šeširom engleskog suverena, reći bilo što što govori da razumnih ima još.

Engleska kraljica Elizabeta
Engleska kraljica Elizabeta (Foto: Reuters)

Taj besprekorni šešir engleske kraljice viđen jednog julskog dana u Crnoj Gori. Bojom, kvalitetom tkanine i izgledom. Čudesan u čudesno vrućem julskom danu koji prijeti sunčanicom. Možemo postaviti sebi pitanje da li je to zaista taj šešir ili je halucinacija izazvana sunčanicom. Međutim, realnost se svakako potrudila da nam izbije iz glave halucinantna dejstva sunčanih zraka i da podsjeti da je sve moguće u ovoj zemlji. Baš kao lajt motiv književnog teksta njegova nepodnošljiva lakoća prisutnosti u toj našoj zapuštenosti i suvišnosti, spoljnje i unutrašnje realnosti u Crnoj Gori, nas obavezuje da promislimo o tim dijametralnim suprotnostima u našim percepcijama. Sve pod tim engleskim šeširom je jedna dugo održavana priča, a ono u čemu većina žive sadrži cenzuru i autocenzuru, nemoć, potiskivanje, negiranje i saučesnički čin u drami gdje je budnost državnih službenika usavršena do te mjere da nam golootočka budnost izgleda kao dječija igra.

Budnost je ta disciplina koju treba da ima svako i koja nas nikada ne smije napustiti. Opet je na snazi onako glasna, bučna i spremna poput Botinog policajca iz Tri karte za Holivud, i njegovog govora sa uputstvima za život dok ovce bleje. Budnost je uvijek bila najznačajnija osnova svakog režima, to je ona noga kojom je pritiskao za vrat. Izbija kao ponornica, povremeno jako vidljiva, sveprisutna u vruće političko vrijeme kojeg na Balkanu imamo na pretek. Najbolje ide uz neutvrđenu krivicu, potkazivanje, robiju rada i prevaspitavanja bande. Usamljeni otok na kom sunce nema gdje da zapadne ali zato kamenja ima na pretek i vaspitni je instrument onima koji su budnost kritički ocijenili kao teror i povredu. Udaljeni otok je najbolje mjesto odakle se ne mogu čuti krici, sem u ušima onih čiji su se najmiliji našli u toj situaciji. U posljednjem ratu to su bile kuće na udaljenim mjestima. Sve se operacionalizovalo ne bi li se smanjili troškovi a uništavanje dovelo do perfekcije. Od tada do danas nije bilo sličnijeg remake budnosti što na našoj press javnoj sceni. A onda se ta budnost snažno poput brzog voza uputila kroz vrijeme sve spajajući današnji politički diskurs u kojem se više ne zna što je uzrok a što posljedica.

Stvaranjem tog zamagljenog stakla sve može proći. Pa tako tržni centri neoliberalnog kapitalizma mogu pod ruku sa zaklinjanjem u Vladimira ili u srednjevjekovno svetoslavlje i nemanjićko koljeno. Baš zbog tih izmaglica i nigdina uzmaklo je sa radara - taj dotični prekrasni šešir koji je nekim čudom pravo iz kraljičinog engleskog plakara kružnim putanjama prešao Lamanš i vrh naših gora brzinom svjetlosti zablistao u sred fuziranja dvije banke. 

Novac, novac pjevali bi pop izvođači, što estradni što vjerski. Šešir je kao krunski svjedok obasjao našu tamu prepunu ubistava za koja nema utvrđenih izvršilaca i nalogodavaca, pustošenja prirodnih resursa i davanja budzašto bjelosvjetskim protuvama nekad društvene svojine, vjerske i nacionalne netrpeljivosti, nacionalnih busanja u prsa i zaklinjanja u sto posto krvnih zrnaca, zapjenušanih skupštinskih zasjedanja koja su tako daleko od realnog svijeta, iako tako blizu iza vrata sa kojih se osjeća taj nacionalistički vazduh, ta slika militatnog okusa koji blago zavodljivo mazi te zastave (koje nisu skinuli i sačuvali u podrumima države) ubijene vrućinom i kišom, koja ovog jula zna da prenerazi onako krupna i darovita. Šešir je zasjenio sve to i pokazao baš kao što javni servis servira što probiranije informacije koje oblikuje uređivačka politika, pa nam gorki pelim reprezentuje kao plemeniti krin. Iz te uređivačke kuhinje svaki neuspjeh je zapravo uspjeh samo što mi to ne znamo jer vjerujemo sopstvenom umu.

Nego, bez digresija, smije nam se lice nacionalizma upravo sa tih gajtana na kojima vise te pokidane i uništene zastave nad ulicama, u sred julskog podneva. A poslanici odvojeni, zagrijani u svoje vruće političke besjede, umjesto u sridu, jer je ustav mrtvo slovo na papiru po bilo kom pitanju, raspravljaju o petparačkom bonton kodeksu ponašanja narodnih nam predstavnika. Ne smiju da lažu i da psuju. 

Sudeći prema Kodeksu, oni to ne znaju da ne smiju da rade. Zna li građanin i građanka CG da je ugled i kredibilitet osnova njihovog prisustva tamo? Vjerujem da znaju. Kao što znaju da je Kodeks, kao bilo koji drugi propis kojeg donesu pa ga ne poštuje ni zakonodavna ni izvršna vlast, zapravo propust vaspitača koji ih nisu naučili da odlože svoje potrebe jer postoji nešto važnije od sopstvenih želja koje ne moraju da se zadovolje sada i odmah. Malo se toga naučilo u tim internatima djetinjstva ili vojnim i policijskim.

Uniformisano nasilje je prisustvo opšteg nasilja. Njega se nije odrekla ni druga generacija naših doživotnih predstavnika naroda. Druga generacija koja je školu završila po bjelosvjetskim univerzitetima boljim od ovih naših, nije uspjela da se suoči sa posljedicama onog što su roditelji učinili. Neslobodu i potčinjenost autoritetu, nije dotaklo obrazovanje. Upravo suprotno, sada nas to znanje bjelosvjetski mlati i našoj djeci pokazuje da je jedino za spas pobjeći odavde. Ne odlazi se samo sa sjevera, iako je sjever vječiti šlager zaostajanja i siromaštva. Taj bogati jug već davno nije bogat. Stoji devastiran pogrešnim politikama i ličnim koristoljubljem odsanjanih snova predstavnika naroda koji su more gledali sa surih i golih brda. Svašta nam je tog dana pokazao taj šešir. Prebrojao nas je na sposobne i nesposobne. Na one koji su se snašli i one koji nisu. Na one koji znaju kako i one koji se stalno pitaju kako. I možemo u nedogled do nigdine. 

Od kada političke godine počinju sa januarom izgleda da su u opticaju nalaze omnipotetntni karakteri koji umišljajući da sve mogu da rade i u sve da se miješaju, dobiše politički prostor za razradu. Došli su do toga da imaju knjižicu politike koja valjda najbolje zna što je nacionalni interes a samim tim i ko su oni koji to ne znaju. Ta je politika znala od devedestih do referenduma na čijoj je strani. Tvrde da mi ne znamo tu njihovu „notornu“ svepoznatu pripadnost dok drže šaku na lijevoj strani revera i ustaju na himnu koja je opasna i kažnjenička za one koji na njeno intoniranje ne ustanu. Uspjeli su predstavnici te političke klase u svemu, pa i u onom da ih danas njihovi sinovi ne pitaju gdje su bili kada su upriličili rat u Jugoslaviji. Vidimo i zašto.

Sinovi danas sjede u parlamentu i u foteljama sa jednakim utiskom da istorija i vrijeme počinju sa njima. Zvjerstva i zločini očeva su temelj njihovog angažmana. Ta ih je situacija odvela na bjelosvjetske škole. Bez velikog napora, bez velikog promišljanja sve kao da su bogom dati.

Moj najsnažniji utisak sveo se u dvije slike. Sliku tog engleskog kraljevskog šešira i praznog prostora između vođe i sljedbenika na saopštavanju rezultata o našoj bezbjednosti. Svi uređeni, ozbiljni srećni i uspješni. Bogati i to bez iznenađenja porodicama i uspjesima članova. Ko drugačije kaže kleveće i laže.

Malo ko bi se usudio ispred tog neznanja, arogancije i sile pokrivenog šeširom engleskog suverena, reći bilo što što govori da razumnih ima još.

Taj lijepi šešir tog julskog dana, koji govori sve jezike, zapravo je reinkarnacija informacije da je čak i engleska kraljica čestitala dan državnosti. Izgleda da je kraljica slabo obaviještena što pokazuje i to da se njen citizen ovdje javno proziva sumnjiči i krivično goni (a ima zašto). To što engleska kraljica nosi žive boje da bi bila upadljiva, uočena i posebna spram svog položaja, sa jasnim indicijama da ljudi mogli da kažu da su vidjeli englesku kraljicu i zabilježe to u svom sjećanju za buduće naraštaje, imalo je sličan ako ne i isti povod tog julskog dana u Podgorici na proslavi sajedinjena dviju banaka. Gdje su suvereni, tu su i novci. A banke su novčane suverenističke institucije. Krunisane kraljice nose krune i šešire. One nekrunisane, iz bilo kog razloga, umjesto krune nose šešire. Tako to ide sa činjenicama. Kod nas je taj šešir održivo rješenje. Poznat pojam. Ta naša nemoć ispred tog poput šešira engleske kraljice, taj mrak, ta zaturena istina o nama koji smo izgorjeli devedesetih koje su počele januarom sa trojicom mladih komunista iz Kumrovačke škole, od kojih je jedan mrtav, drugi je u bijegu sa pizmom da je bolestan od neutvrđene odgovornosti a treći aktivan, vitalan i politički istrošen, moćan.

I tako se naša nemoć rve sa avetima devedesetih pred tim šeširom zapadnog kroja na naš palanački način. Prkosi taj šešir svemu. I znanju i zvanju. Prkosi kao nos kojim se probija nebo. Sve ostaje u zamrznutom ODRŽIVOM RJEŠENJU, u toj korisnoj NEJASNOĆI. Ludilo - kreneš a stigneš nigdje. Pa u krug.

Autorka je psihološkinja