STAV

Simboli

Najnovija „borba“ oko simbola je u suštini samo proširivanje nasilja vlasti koja je ono što predstavlja taj simbol istrošila (po njihovom mišljenju), a još uvijek ima nepokorenih i nepotkupljivih ljudi
288 pregleda 1 komentar(a)
zastava Crne Gore, crnogorska zastava, Foto: Shutterstock.com
zastava Crne Gore, crnogorska zastava, Foto: Shutterstock.com
Ažurirano: 12.10.2018. 10:48h

Simboli su (bez obzira na definicije) dokaz da ljudska vrsta baštini apstraktnu misao i da je moguće razvijati emocije u odnosu na tu misao, što bi trebalo da bude suština naše ljudskosti koja prepoznaje vrijednosti koje nas čine moralnim bićima. To pojednostavljeno znači da kontrolišemo svoje neposredne potrebe i poštujemo i razumijemo potrebe drugih. Obezbjeđuje komunikaciju. Neću da arbitriram ni za jedno moralno načelo niti vrijednosti tih načela, ali potenciram obavezu svjesnosti. Naša simbolička, a i realna sloboda, determinisana je i slobodom drugih, što nas obavezuje na stalnu autorefleksiju.

Država je stvorena zajednica ljudi koja je rezultat dogovora da će se poštovati određeni propisi koji garantuju mir i razvoj na određenom prostoru u stalnom nastojanju da se usklade individualne potrebe sa potrebama zajednice. Sve druge obavezujuće elemente su izabrali vlastodršci kako bi jednostavnije očuvali vlastite privilegije - izabranih (moć zajednice koja im je izborom predata u ruke) i kako bi održali zajednicu na okupu. Veliki je raspon metoda koji djeluju u tom pravcu, od vrlo konkretnih do simboličkih, i to koristi svaka privilegovana grupa da bi vladala zavisno od njihovih intelektualnih i moralnih kapaciteta i od kapaciteta zajednice da nametne poštovanje potreba svakog člana.

U Crnoj Gori, po nesreći ljudi koji su se zadesili na tom prostoru, vlastodršci su bili limitirani moralnim vrijednostima, od proklamovanog „čojstva i junaštva“ držali su se samo „junaštva“ i tako njegovali nasilje, pokoravanje i potčinjavanje na svim nivoima. Količina straha je bila mjera njihove uspješnosti i zato je Crna Gora morala biti siromašna a ljudi moralno defektni kako bi im se uspješno onemogućio razvoj samopoštovanja i dostojanstva. Činjenica je da je lakše sprovoditi siromaštvo nego program moralne defektnosti, jer je potreba za ostvarenjem „čojstva“ zadatak ljudske vrste i uprkos svim mogućim vidovima represije ljudi će uvijek tome težiti, pa i u Crnoj Gori. Kreativnost represivnih mehanizama vlasti zavisi od stepena njihove nasilnosti, ali ne može uništiti ovu ljudsku težnju.

Najnovija „borba“ oko simbola je u suštini samo proširivanje nasilja vlasti koja je ono što predstavlja taj simbol istrošila (po njihovom mišljenju), a još uvijek ima nepokorenih i nepotkupljivih ljudi. Nisu sigurni da su mogućnost čojstva potpuno zatrli pa su se uhvatili simbola. Svjesni da je simbol više od onog što predstavlja, ljudi u njega unose dio vlastite imaginacije i tako ga proširuju. Svi znamo da zastava nije samo teritorija i tu je kvaka iskusnih ratnohuškača. Nije bitno poštovanje zastave, bitno je nasilje i strah. To nam se hoće poručiti. Sva trabunjanja o opasnosti opstanka neke nacije (i države) izraz su zaraženosti ljudi junaštvom (snovima o herojstvu, svetim nacijama i ratničkim igračkama), strahom za sebe i manjkom brige za ljude. A to u suštini znači da ih je njihova odabrana vlast opljačkala i u roblje ili pobunjenike pretvorila i od „zemlje ih odvojila“.

Kada ljudi izgube zemlju pod nogama, ostaje im samo imaginacija, pa naša Akademija nauka smišlja rješenje kroz nadnacionalne koncepte (ništa „multi-kulti“) jer su za trideset godina razvijali koncept neznanja, lopovluka „snalaženja“, i neodgovornosti što je razaralo zemlju pod njihovim i našim nogama, pa su se sad sjetili nadnacionalnosti uz zvuke patriotizma, da ih to spasi. Da je tako potvrđuje i ministar pravde koji ne mora da zna da u Crnoj Gori postoji zakonska obaveza prema državi - plaćanje poreza, ali mora da zna da mora ustati na himnu jer to „boli po novčaniku“. Njega samo po novčaniku (zato neće sjesti), a sve druge koji imaju bar malo čojstva - i po duši.

Simboli se ljudima „ućeruju“ vaspitanjem, obrazovanjem i ljubavlju, jer kada bi se stvarali nasiljem ljudi nikad ne bi progovorili niti mogli uspostaviti bilo kakav ljudski odnos, osim nasilja.

Autorka je aktivistkinja Anime

Bonus video:

(Mišljenja i stavovi objavljeni u rubrici "Kolumne" nisu nužno i stavovi redakcije "Vijesti")