Školovanje djece - u neskladu sa stvarnošću - Vijesti.me
NEKO DRUGI

Školovanje djece - u neskladu sa stvarnošću

Majstora nema, probajte ljeti pronaći vodoinstalatera ili električara i znat ćete o čemu govorim. Jesu li u Irskoj ili Njemačkoj ili ih je premalo?

Sherif Arafa, Egipat
Sherif Arafa, Egipat (Foto: bestcartoons.net)

Vjerojatno ne bih ni primijetila tekst o statusu jedne učiteljice o tome kako se šikaniraju djeca koja odaberu strukovnu školu, a ne gimnaziju. Naime, neki dječak je rekao kako ga je sram, ali da će moći upisati samo za zidara. Kako to nije želio priznati pred cijelim razredom, zamolio je učiteljicu da mu ne postavi to pitanje. Učiteljica ga je ipak pitala, nakon čega se dogodila predvidiva reakcija - izrugivanje. No, ona je razredu održala oštru lekciju, objasnivši da su zanatlije potrebni i da smo svi važni i dragocjeni.

Pogotovo danas, dodala bih, nakon što sam se našla u situaciji da - kao i mnogi drugi - ovisim o majstorima koji kao da su propali u zemlju. Auto mi čeka već mjesec i pol na popravak kod automehaničara (gospođo, godišnji su!), tehničar za Evo-TV nije se pojavio ni nakon dva tjedna (gospođo, premalo nas je u Istri!), a zidar me stavio na listu čekanja za studeni za pokrivanje terase...

Majstora nema, probajte ljeti pronaći vodoinstalatera ili električara i znat ćete o čemu govorim. Jesu li u Irskoj ili Njemačkoj ili ih je premalo? Važno je ne samo da ih nema, nego da ih - sudeći po ismijavanju učenika koji ili žele ili su prisiljeni zbog ocjena ići u zanatske škole - neće niti biti. Iako se stalno govori o obrazovanju za tržište, a tržište pokazuje da su ove profesije deficitarne, u društvu vlada sram i prezir.
Roditelji potežu veze i vezice i pokušavaju na sve druge načine upisati svoju djecu u tzv. prestižne škole, odnosno gimnazije u kojima im napuhuju ocjene. Da bi, nakon što ih završe na jedvite jade, opet prošli istu muku da se upišu na neki poželjni fakultet, kao što je medicina ili pravo, čak upisuju i humanističke predmete iako se dobro zna da od njih nema kruha. Dižu kredite i troše ogromne novce na privatne fakultete i više škole, sve u nadi da će im djeca... da će što?

Dobiti posao u struci na zasićenom tržištu na kome vlada zapošljavanje preko veze? Čak i obitelji intelektualaca inzistiraju na gimnaziji, iako dijete pokazuje druge sklonosti, na primjer muzičke, pa bi mu bilo logično olakšati život kakvom manje zahtjevnom srednjom školom tako da se može posvetiti onome za što je talentirano. Cijela ta kalkulacija s diplomom ispada dakle posve kriva. Zašto je onda sramotno da vam dijete ode na zanat, odnosno u strukovnu školu, od kojeg će vrlo vjerojatno dobro živjeti?

Odakle nama takva stigma koja otkriva mentalitet koji cijeni samo popa, doktora i fiškala? Ne treba ići predaleko u prošlost, možda tri-četiri generacije, da bismo došli do odgovora kako smo bili seljački narod, baš kao i naši susjedi s kojima smo ranije živjeli u istoj državi. Jugoslavija je prije Drugog svjetskog rata imala oko 80% seljaka.

Nakon rata komunistička je vlast krenula u modernizaciju i industrijalizaciju zemlje, a za to joj je trebala radna snaga. Seljaci su migrirali u gradove. Novu radničku klasu trebalo je prije svega opismeniti - nepismenih je bilo oko 50% - prvo kroz obaveznu osnovnu škole.

I sve je to napravljeno prema poznatoj paroli: Mi gradimo zemlju, zemlja gradi nas! Ali iako je radnička klasa bila na vlasti - jasno, preko partije - uskoro je počelo raslojavanje. U besklasno zamišljenom društvu uspostavljene su klasne razlike. Pored seljaka i radnika i posebne klase “crvene buržoazije”, kako bi rekao Milovan Đilas, sve je više jačala građanska klasa sa svojim vrijednostima.

Kako se to dogodilo? Najzanimljivije je da je ključ bio upravo - obrazovanje. Naime, osim penjanja po partijskoj ljestvici, obrazovanje je bilo jedina mogućnost socijalnog uspona i prelaska u građansku klasu. Već iduća generacija, seljačko ili radničko dijete, moglo je taj prijelaz ostvariti tako što se obrazovalo za doktora, profesora, advokata, ekonomista, i slična zanimanja koja se smatraju građanskima. Tada je obrazovanje postalo klasno pitanje i počelo je guranje djece u gimnazije i na fakultete - naročito je popularan bio Pravni i Ekonomski fakultet.

Diploma je bila važna i trebalo ju je priskrbiti na jednom od 17 sveučilišta. Drugovi su htjeli biti fina gospoda, a ne radnička klasa iako su se u nju i dalje zaklinjali. Razlika je bila u tome da su se svi ti pravnici i profesori, doktori i inženjeri ipak zapošljavali, za razliku od danas.

Naravno da danas djeca ili unuci seljaka i radnika ne žele da im potomci idu nazad u negospodska zanimanja prema kojima su naslijedili prezir prethodnih licemjernih generacija. Čak i kada upravo zanatlije imaju posla koliko žele i zarađuju pristojan novac koji je, u međuvremenu, postao mjerilo svih stvari. Da, novac je u redu, ali tim profesijama nedostaje ugled. Očito je bolje ili bar uglednije da se obrazuju za profesije koje će ih odvesti ravno na burzu.

Ovo ponašanje djeluje u neskladu sa stvarnošću. No, ako socijalističkom nasljeđu dodamo i mentalitet novopridošlica koji tek žele postići drukčiji status, a kojih je očigledno mnogo, stvar možda postaje razumljivija.

(jutarnji.hr)


Vidi sve komentare

Najčitanije iz sekcije Kolumne