Smijemo li još uopšte da slobodno mislimo? - Vijesti.me
SVIJET U RIJEČIMA

Smijemo li još uopšte da slobodno mislimo?

Demokratija živi od svađe, od razlike u mišljenjima. Ako su granice previše uske jer neko mora da se boji da iznese svoje mišljenje, onda i čitavo društvo postaje tromo

Ilustracija
Ilustracija (Foto: Shutterstock)

Ne slažem se sa onim što govorite, ali ću se do smrti boriti za Vaše pravo da to kažete.” Oni koji su zvižducima omeli predavanje osnivača desničarske stranke AfD, Bernda Lukea na Univerzitetu u Hamburgu trebalo bi malo bolje da razmisle o ovom citatu francuskog prosvetitelja Voltera. Njena poruka je da osnovu demokratije čini sloboda mišljenja. A ona je u Njemačkoj ugrožena više nego što se mnogima čini.

Istina je i da onaj ko zastupa stavove koji odstupaju od mejnstrima neće dospjeti u zatvor. Formalno je tu zagarantovana sloboda mišljenja i govora. Ali takvoj osobi veoma brzo prijeti prezir društva - bar onog dijela društva koji ovdje diktira šta se govori.

Slučaj Bernda Lukea je posebno ekstreman. Kod njega se čak nije radilo o temi njegovog predavanja iz ekonomije koja su već dva puta morala biti prekinuta i mogla održana su tek uz zaštitu policije. Ne, aktivistima je bilo dovoljno to što je Luke jedan od otaca AfD. Pritom je Luke već odavno napustio tu stranku i to baš zato jer mu se učinilo da klizi previše udesno! Ali po mišljenju onih koji protestuju, taj čovjek više ne smije više ništa da kaže u javnosti - bez obzira na koju temu.

Slično kao Luke je nedavno prošao i bivši demohrišćanski ministar Tomas de Mezijer. Njegovo predavanje na univerzitetu u Getingenu je moralo biti otkazano zbog blokade ljevičarskih grupa. Ali ako čak ni univerziteti više nisu mjesto otvorene rasprave, dokle smo mi to onda stigli?

Sa druge strane je spektar mišljenja koje je opšte prihvaćeno - sve uži. To misli i većina stanovništva: u više anketa se uvijek značajna većina upitanih slagala sa tvrdnjom da kod određenih tema “mora vrlo da se pazi šta se priča”. Jer inače vam prijeti izopštavanje iz kruga kolega i prijatelja ili susjedstva. A i svaki uspon u karijeri je nakon toga nemoguć.

Na prvom mjestu tih „opasnih” tema većina navodi sve što ima veze sa migrantima. Takozvana misija spasavanja izbeglica iz Mediterana je najbolji primer: svatko ko iskaže i najmanju nedoumicu, odmah se proglašava radikalnim nečovjekom. A pritom baš svi znaju da se namjerno stvorila ta „nužda u moru” i da je to dio lanca dobro organizovanog šverca ljudi iz Afrike u Evropu. Čak i njemački ministar unutrašnjih poslova Horst Zehofer poslušno vratio u poželjni okvir razmišljanja. A radi se o političaru koji se prije toga proslavio kao desničarski buntovnik u redovima demohrišćana.

Podjednako oštri, nepisani okviri razmišljanja važi i u razgovorima o klimi. Onaj ko oprezno kaže da ipak treba malo razmisliti i o socijalnom aspektu nekakve radikalne promjene našeg načina života, taj je odmah sumnjiv jer navodno negira dramatičnost sadašnjeg stanja. A ko prizna da rado jede meso, često leti avionom ili vozi terensko vozilo, taj je prokockao svaku afirmaciju u „javnosti”. Nasuprot tome, radikalni ekološki aktivisti kao što je Rodžer Halam iz pokreta „Ekstinšn rebelion” ili kapetanka broda “Sivoč 3” Karola Rakete smiju čak da dovode u pitanje demokratiju kao vid državog uređenja - pa da i dalje budu u središtu pažnje.

Takvi tabui nisu ni na kakvom popisu zabrana. Ali svako zna šta su oni. I većina ljudi se u javnim nastupima iz dobrih razloga drži granica koje postavlja današnji duh vremena. To je fatalno: mi sami sebi stavljamo okove. Jer demokratija živi od svađe, od razlike u mišljenjima. Ako su granice previše uske jer neko mora da se boji da iznese svoje mišljenje, onda i čitavo društvo postaje tromo. I na kraju se odriče jednog od temeljnih prava demokratije: slobode da se izraze i neugodni stavovi.

(Deutsche Welle)