Postoje tako neke rečenice u kojima je zipovana građa za cijele studije. I tko je dovoljno bistar, ne treba tratiti duge tjedne i mjesece da bi se udubljivao u kubike prašnjave arhivske građe kojom će obuhvatiti neku temu. Ponekad je dovoljno tek razabrati ovu ili onu tipičnu rečenicu, odnosno frazu, pa uz pomoć te ljupke prečice doprijeti do same srži nekoga problema.
Eto, recimo, gotovo da nema dana u kojemu neka viđenija čunka iz našega javnog života ne izusti sljedeću formulaciju: „Spreman sam se odazvati pozivu policije (DORH-a, Uskoka...). O kakvoj se konkretnoj spremnosti ovdje radi? Naglašavam ovo pitanje, jer i sami znate da je spremnost u Hrvata delikatna, višeslojna i kontroverzna tema.
U životu nisam zaprimio previše sličnih poziva, a i ono malo što jesam nikada nije bilo u svojstvu osumnjičenog ili optuženog. Uglavnom su me zvali kao svjedoka, a jednom i kao oštećenika. (Dopustite mi da na ovome mjestu napravim malu digresiju: apeliram da se grozna rječetina „oštećenik“, koja čovjeka pretvara u nešto nalik pokvarenom mlincu za kavu ili tosteru, hitno zamijeni nekom koja će uvažiti dostojanstvo žrtve, a ne ga predstavljati kao robu s greškom) Premda sam te pozive očekivao, uvijek bi me zatekli nespremnog.
Provjerio sam kod prijatelja i znanaca koji su imali slična iskustva i svi su mi odgovorili jednako: da ih je prispjeće preporučenog pisma u plavoj koverti sa žigom ustanove za utjerivanje zakona u najmanju ruku uznemirilo. Od poštanske nelagode gora je samo ona koju ćete iskusiti nakon što prekoračite prag policije ili tužiteljstva.
Oni koji mebliraju dotične ustanove i određuju njihov protokol, dobro znaju svoj posao. A on se, u najkraćem, svodi na sljedeće: u svakom službenom posjetitelju od kojega se žele dobiti informacije valja stvoriti sveproždirući osjećaj da je neporecivo kriv, pa makar bio neviniji od anđela.
I kako poslije svega govoriti o bilo čijoj spremnosti da se odazove pozivu gospode kojoj je core business, među ostalim, i plašenje ljudi? Pa ipak, neki od najviđenijih hrvatskih muževa gordo ispovijedaju svoju riješenost da benevolentno, široka srca i s puno razumijevanja za potrebe represivnog aparata pristanu na inkomodaciju i podijele svoja saznanja s dežurnim operativcima.
Ali, čekajte malo, zar je uopće moguće postupiti drukčije, pa se oglušiti na službeni poziv ili odgovoriti kako iz ovog ili onog razloga niste raspoloženi za ćakulu dok vam je stolna lampa uperena u tintaru? Naravno da ne. Prepredeni zakonodavac predvidio je nevoljkost građana da divane u službenim prostorijama nepopularnih ustanova i propisao kako se s neraspoloženim personama ima postupati, osobito ako nisu ni žrtve ni svjedoci nego osumnjičenici ili optuženici, te ako je njihov predmet iz sfere kaznenog prava.
Zašto onda naši uglednici kad ih se zatekne s prstima u tegli pekmeza uporno ponavljaju mantru da su, eto, spremni odazvati se pozivu? Kao, nitko drugi ne bi, ali u njih je srce veliko a pamet bistrija od gorskog potoka, razumiju oni kako to ide, pa nema straha, doći će u policijsku upravu ili DORH-ov ured kad god treba, o’š po danu, o’š po noći, u čemu je problem?!
Samo dva razloga mogu čovjeka ponukati da se obrati javnosti i kaže da će slobodnom voljom doći tamo gdje mora doći bilo kako i po svaku cijenu. Ili je glup, ili je bahat, ili je i jedno i drugo, što i nije tako rijedak slučaj. Jer i glupost i bahatost svojstva su kojima su naši viđeniji čimbenici natprosječno blagoslovljeni.
Na glupe ne bih tratio vrijeme. Uostalom, svaka bitka protiv njih unaprijed je izgubljena, jer je sila gluposti nadmoćna svakoj pameti. Puno više brinu me oni koji su izabrali praviti se glupima. Kad takav netko veli da je spreman odazvati se pozivu policije, zapravo želi poručiti nešto sasvim drugo: da je prevelika riba da bi ga potplaćeni udičar, sroljo sa značkom MUP-a, uopće pokušavao uloviti. Jedino na što je takav tip spreman jest grčevito, ne birajući sredstva, boriti se da i nadalje slobodno pliva i migolji našom koruptivnom močvarom. Kad ga čujete da ležerno - uz velikodušnu gestu i s osmijehom čovjeka čija je savjest mirnija od površine mora na bonaci - ispovijeda svoju volju da srčano i bez zadrške pripomogne istražnim organima eda bi neka tužna priča dobila svoj primjereni pravosudni epilog, tad znajte: barabine riječi šaka su pržine koju baca u lice javnosti da bi naivcima poručio kako je nevin, a progoniteljima da se ne misli tek tako predati, jer još nije ispucao svu municiju kojom raspolaže. A zemlja u kojoj ta fraza skoro pa svakodnevno odjekuje, zemlja je nespremnih na pokoravanje pravnoj državi.
(slobodnadalmacija.hr)
Bonus video:
