Ukoliko politička elita neke države nema potreban nivo političke kulture, sigurno neće biti po dobru upamćena. Osnovni kriteriji političke kulture su javno priznanje da se u nečemu lično i politički griješilo, te javno izvinjenje ličnostima čiji su stavovi osporavani, a koje je vrijeme potvrđivalo. Zbog toga javno objavljivanje nečijih stavova ima neprocjenjivu vrijednost.
Šta je politička (a i ona lična) nekultura? Zbog javno iznešenih stavova lomiti nekome kičmu, a nakon izvjesnog vremena, na tim istim stavovima, promovisati „svoju“ politiku, ali, bez javnog izvinjenja toj ličnosti. I još bez trunke stida uporno držati vlast. Politička nekultura ostavlja teže posljedice od onih ratnih. I ovaj tekst (baš kao i oni ranije objavljeni) ima za cilj upozorenje na nasušnu potrebnu za političkom kulturom. Jer, vrijeme je uvijek potvrđivalo da je ono sudija koji ne oprašta. A ja u ovom tekstu tvrdim da će Srbija biti članica NATO-a. Što prije bude, to će za nju biti bolje. Ova moja tvrdnja zasigurno će isprovocirati političku buru, a time i političku (ne)kulturu. Mnogo je razloga da Srbija otpočne i ubrza proces ka učlanjenju u NATO.
Prvi je onaj sociološko-psihološki. Većina građana Srbije i većina Srba čitav svoj životni vijek ili ratuju ili iščekuju rat. Neminovno, to je produkovalo visok stepen militantnosti duha građana, te svakojake oblike međusobne netolerancije. Srbija je vijekovima ili razarana u ratu spolja ili je pokradena u miru iznutra. Članstvo Srbije u NATO-u je garancija da se na njenoj teritoriji nikada više ne bi ratovalo.
Drugi razlog za članstvo Srbije u NATO-u je onaj politički. Politička nesvrsatanost je imala svoje puno opravdanje u nekom istorijskom periodu. Danas to više nije slučaj. Od vremena kada su organizovani kriminal i korupcija (te terorizam, koji će sve više biti njihov proizvod) postali osnovni oblik ugrožavanja neke države, nije više mudro biti politički nesvrstan. Naprotiv, sistem kolektivne bezbjednosti postaje preduslov političke stabilnosti u nekoj državi.
Treći razlog za članstvo Srbije u NATO-u je onaj bezbjednosni. Psihološki aspekt u ovom razlogu opet postaje dominantan, a taj aspekt je da građani Srbije nikada više neće ratovati. Šta je garancija? Hrvatska, Mađarska i Bugarska su članice NATO; Makedonija, Crna Gora, BiH i Kosovo žele učlanjenje u NATO, a države NATO nikada do sada međusobno nijesu (a niti će) ratovale. To je dovoljan razlog da treba biti u savezu, a nikako izvan saveza. Najveća prijetnja po neku državu i njene građane je sprega nedemokratskih režima, mafija (kao vojski organizovanog kriminala i korupcije) i multinacionalnih kompanija. Njihov najlakši plijen su države koje su politički nesvrstane i one države koje nijesu članice snažnog saveza. Treba znati da se nosioci najvećih prijetnji jedino plaše od oduzimanja njihove imovine i od legalnog oružja jakog saveza. Brojnost etničkih Srba u susjednim državama i njihov prijateljski odnos prema Srbiji ima veću snagu od snage stotina vojnih divizija. Oružane pobune manjih grupa u Srbiji ne mogu se isključiti, ali, i taj problem se daleko lakše rješava članstvom u snažnom savezu, a nikako ostajanjem izvan saveza.
Četvrti razlog za članstvo Srbije u NATO-u je ekonomski. Članstvom u NATO-u Srbija može smanjiti brojnu veličinu svoje vojske za preko tri puta, što je finansijski efekat da se svake godine (po tom osnovu) otvori preko dvadeset hiljada proizvodnih radnih mjesta. Poznato je da se svaki kapital ponaša kao zec. On ide i ostaje tamo gdje je veća sigurnost. Članstvom Srbije u NATO-u vlasnici inostranog kapitala imaće sigurnost njihovog ulaganja. I namjenskoj industriji Srbije otvorilo bi se značajno veće tržište.
Peti razlog za članstvo Srbije u NATO-u je onaj kulturološki. Vlast treba da vodi politiku u pravcu priključenja Srbije u NATO, ali građanima treba ostaviti referendumsku odluku za članstvo. Tako će se postići politička i građanska sinergija o strateškim državno-političkim pitanjima. To će, ujedno, građanima biti potvrda da su oni nosioci suverenosti, što je, sa psihološkog aspekta, značajan zaokret u odnosu na decenijsku praksu. Treba znati da je bezbjednost države i građana osnovni resurs njihovog razvoja, te da se bezbjednost ne gradi na mitovima i predrasudama prošlosti (što je svojstveno neofašistima i anahronom kleru) već na interesima budućnosti.
I ovaj tekst (između ostalog) će biti test iz političke kulture. Vjerujem da, za početak, neće faliti salvi i plotuna, a nakon izvjesnog vremena...? Imam satisfakciju da političke elite i u Srbiji i u Crnoj Gori promovišu one političke stavove koje sam davno izgovorio, a zbog kojih su mi tada pucali u leđa. Dobro je što je sve to napisano i javno objavljeno, ali, nije dobro da (još uvijek) nemaju snagu za javno izvinjenje. Zbog sujete ili političke nekulture. Ili možda zbog oboje.
Bonus video:
