STAV

"Šta si radio u ratu, tata"?

Godišnjica opsade Dubrovnika je dobar povod da se podsjetimo na nacionalističku histeriju i ratno huškanje koje su tih godina bili osnovna karakteristika javnog života u Crnoj Gori. Nikada neću zaboraviti pozive urednika večernjeg državnog TV Dnevnika da ne trošimo njemačke marke za kupovinu italijanskih cipela jer će nam one trebati da platimo metke kako bismo se odbranili od “crnokošuljasa” i “Tuđmanovih bojovnika.”
447 pregleda 38 komentar(a)
dubrovnik, napad na dubrovnik, Foto: Arhiva Vijesti
dubrovnik, napad na dubrovnik, Foto: Arhiva Vijesti
Ažurirano: 05.10.2017. 08:33h

Raspoloživa dokumenta i dosadašnje analize međunarodne stručne javnosti nedvosmisleno ukazuju na to da je u ratnim operacijama na hrvatskoj teritoriji tokom ranih 1990-ih Crna Gora bila aktivni učesnik vojne agresije. Sviđalo se to nama ili ne, moramo se nostiti s tom realnošću i jasno se odrediti prema tadašnjoj ulozi Crne Gore.

Aktivnosti tadašnje JNA, koordinisano djelovanje Beograda i Podgorice u pripremama za prelazak hrvatske granice i napad na Dubrovnik, partijsko ratno huškanje, kao i entuzijastični odziv građana na poziv da obuku uniformu, neki su od elemenata na osnovu kojih se definiše tadašnje agresorsko ponašanje Crne Gore. Stoga ne iznenađuje nedavni potez hrvatskih vlasti koje su u jednom od skupštinskih dokumenata označile Crnu Goru kao agresora tokom ranih 1990-ih.

Godišnjica opsade Dubrovnika je dobar povod da se podsjetimo na nacionalističku histeriju i ratno huškanje koje su tih godina bili osnovna karakteristika javnog života u Crnoj Gori. Nikada neću zaboraviti pozive urednika večernjeg državnog TV Dnevnika da ne trošimo njemačke marke za kupovinu italijanskih cipela jer će nam one trebati da platimo metke kako bismo se odbranili od “crnokošuljasa” i “Tuđmanovih bojovnika.” Nikada neću zaboraviti penzionera koji mi je ispred kultnog kafića Feniks ljutito sasuo u lice: “Aaa, ti pišeš za Monitor. Dakle, ti si Liberal. Ti si tuđmanovac! Ti si ustaša, majku ti…. .” Nikada neću zabiraviti grozomornu scenu pred crkvom Svetog Đorđa na Badnje veče i pijano, zajapureno kolo koje je urlalo: “Druže Slobo, pošalji salate / biće mesa, klaćemo Hrvate!”

Ovim podsjećanjima hoću da naglasim da se pitanje odgovornosti Crne Gore, odnosno njenih građana, njenog tadašnjeg političkog i vojnog rukovodstva, lidera i članova tadašnjih političkih partija za tadašnju agresiju na Hrvatsku i devetomjesečnu opsadu Dubrovnika ne može posmatrati nezavisno od ideologije nacionalizma i velikosrpskog hegemonog disursa iz ranih 1990-ih. Tadašnja crnogorska vlast i najveći dio opozicionih subjekata, uz časno izuzeće pokojnih LSCG, SDP-a i Građanskog foruma, bili su aktivni graditelji i čuvari te ideologije i tog diskursa. Dok sadašnja vlast nastoji da pokrije te svoje prljave tragove, dio opozicionog sustava je danas, više nego ikad ranije, ponosan na svoju tadašnju ulogu.

Ova ideologija je izrodila planove za teritorijalnu ekspanziju, a crnogorska opsada Dubrovnika je bila samo jedna od njenih krvavih manifestacija. Valja reći da su tih godina i ideologija nacionalizma i njena operativna primjena na hrvatskoj teritoriji uživale podršku značajnog segmenta crnogorske populacije, pa nju ne možemo izuzeti iz procesa utvrđivanja odgovornosti. Naravno, ostaje da se utvrdi da li se radi o krivičnoj, političkoj, komandnoj ili moralnoj odgovornosti.

Ovo pitanje je godinama skidano s dnevnog reda razgovora crnogorsko-hrvatskih odnosa. Elite dviju država su imale političke i materijalne koristi od marginalizovanja ovog problema. To je bio razlog da se insistira na narativu o dobrosusjedskim odnosima, nepostojanju neriješenih pitanja između Crne Gore i Hrvatske, kao i na regionalnoj saradnji koja se treba bazirati na tzv. novom početku.

Hrvatska vlast je sada odlučila da napravi otklon od ranijeg dogovora o nenapadanju, pa se Crna Gora u skupštinskim dokumentima pominje kao jedan od agresora. Ostaje da se vidi koji je razlog za ovu iznenadnu promjenu kursa vlade u Zagrebu i da li ovaj najnoviji saborski šamar vlastima u Podgorici ima poslovnu, teritorijalnu, ili neku drugu pozadinu. Iskustvo nas uči da pitanja regionalnog pomirenja i post-konfliktne rezolucije na našim prostorima rijetko bivaju stvarni temelj parlamentarnih deklaracija koje frustriraju međudržavne odnose. Češci je slučaj da se aktuelizacija problematike ratova iz 1990-ih koristi kao model pritiska, kako bi se iznudili ustupci na drugim poljima.

Ovaj potez je uspio da na svojevrstan način ujedini političke protivnike u Crnoj Gori. Kao i ranih devedesetih, Hrvatska vlast je iznova postala zajednički neprijatelj. Dvadeset dvije godine nakon što je zaustavljeno bratoubistvo i bez obzira na sve političke nesuglasice, nekadašnji ratni saveznici su opet našli zajednički imenitelj: bježanje od odgovornosti za posljedice politike koju su kreirali u ranim godinama jugoslovenskih ratova.

Elita na vlasti to čini tako što svu odgovornost svaljuje na vrh tadašnje JNA i političko rukovodstvo u Beogradu. Uprkos značajnim dokazima koji navode na drugačiji zaključak, vlasti u Podgorici i dalje insistiraju na priči o prevarenom i nedovoljno informisanom crnogorskom rukovodstvu koje je naivno odradilo prljavi posao za Slobodana Miloševića. Na crnogorskoj mobi krečenja prošlosti, vlast ima entuzijastične saradnike i u nevladinom sektoru koji se, makar deklarativno, bavi pitanjima pomirenja i utvrđivanja odgovornsoti za ratna dešavanja iz 1990-ih. Sadašnji pozivi da se priča o pomirenju ne ideologizuje su nastavak ranijeg koncentrisanog pokušaja, kakav je bila inicijativa REKOM, da se od odgovornosti za ratna razaranja i zločine počinjene na prostoru bivše SFRJ aboliraju političke elite, uključujući i ovu u Crnoj Gori.

Oni opozicioni akteri koji su od prvog dana svojeg političkog angažmana tretirali ratove u bivšoj SFRJ, agresiju na Hrvatsku i crnogorsku opsadu Dubrovnika kao akte odbrane svekolikog srpska - nijesu se pomjerili iz toga nacionalistickog okvira. Poglavar Srpske pravoslavne crkve u Crnoj Gori je svih ovih decenija svesrdno podržavao njihovu ideološku statičnost (dosljednost?) i redovno im davao oproste grijehova. Oni se, međutim, sada nalaze u neugodnoj poziciji. Istovremeno oštro osuđuju saborsku rezoluciju koja Crnu Goru označava kao agresora, ali i nastoje da ovaj dokument prikažu kao logičan proizvod decenijske vlasti DPS-a koji je oslabio i diskreditovao Crnu Goru, pa je ostavio na milost i nemilost nekadašnjih ratnih neprijatelja. Nema pomena o zajedničkim platformama iz 1990-ih. Oni, u stvari, kritikuju DPS zato što je izgubila taj rat i što je svojom nesposobnošću i manjkom nacionalističkog nadahnuća i brutalnosti koja to nadahnuće prati Crnu Goru dovela u poziciju da se sada mora nositi sa optužbama za zločine.

Istini za volju, za generacije rođene nakon opsade Dubrovnika nije lako postaviti pitanje: “Šta si radio u ratu, tata”? Imajući u vidu obrazovni sistem koji nedavnu prošlost svodi na par rečenica u udžbenicima, mlade generacije i ne vide zašto bi postavile ovakvo pitanje. Osim toga, mnogi od tadašnjih zagovornika ideologije ekspanzinističkog nacionalizma i mnogi od realizatora osvajačkih planova još uvijek su dominantne figure u političkom, ekonomskom i kulturnom životu Crne Gore. Iako se ovo pitanje mora postaviti, očigledno je da Crna Gora, na žalost, nema ni snage ni hrabrosti da se suoči s iskrenim odgovorom.

Bonus video:

(Mišljenja i stavovi objavljeni u rubrici "Kolumne" nisu nužno i stavovi redakcije "Vijesti")