SVIJET U RIJEČIMA

Što važi za sve

Zapad se drži riječi: svaki čovjek ima pravo na slobodu, bezbjednost i blagostanje
0 komentar(a)
Evropska unija, Foto: Shutterstock.com
Evropska unija, Foto: Shutterstock.com
Ažurirano: 26.10.2014. 11:13h

U trenucima opasnosti ne treba komplikovano razmišljati, već činiti ono što je neophodno: pružiti pomoć ili tražiti pomoć. I ako svijet iskoči iz šina, kao što izgleda jeste, onda je sveta zapovijest: solidarnost između istomišljenika.

Njemačka je članica Evropske unije i NATO-a. Oba saveza garantuju slobodu i demokratiju, pojmove koji za milijarde ljudi na cijelom svijetu opisuju najviše dobro, imaju najveću vrijednost. Tačno je da mi moramo da u svim djelovima svijeta tražimo otvorena partnerstva - za privredni razvoj i modernizaciju, a isto tako i za preovladavanje ogromnih globalnih izazova: od siromastva i nejednakosto preko zastrasujucih epidemija poput ebole, preko klimatskih promena i unistavanja prirodne okoline pa do raspada drzava, grozno-fanaticnih gradjasnkih ratova i proliferacije oruzja, kako sitnog tako i onog za masovno unistavanje. No, istovremeno: otvorenost partnerstava ne sme da nas zavede ni u proizvoljnost, ni u ekvidistancu, ni u dezorijentisano klaćenje između svjetskih sila, a ni u jednostrani aktivizam. U prvoj lini imamo naše isprobane saveze, Evropsku uniju i NATO, u kojima možemo da dosegnemo više bezebjednosti. Kome je to intelektualno isuviše dosadno, taj neka sebi predstavi svakodnevicu našeg koninenta bez ovog poretka.

Izlivi nasilja i povrede međunarodnog prava koji se sada dešavaju, podsjećaju nas na ranija, zla vremena. Na evropsku prošlost, u kojoj su organizovano lovljene manjine i propovedana mržnja prema drugim kulturama. Nacionalizam je ponovo postao virulentno zarazan. I to ne samo u ratnim regionima na periferiji i među južnim i istočnim susjedima EU, nego - budimo iskreni - takođe i u sred Evrope.

Arogancija kojom djelovi akademske i administrativne elite u Njemačkoj posmatraju tzv. dužničke države Francusku i Italiju, napušta okvir finansijko-političke racionalnosti. U izbornim rezultatima evroskeptičnih partija, poput njemačkog AfD-a, jasno je može očitati groznica nacionalnog resantimana. Zauvijek nam mora ostati u sjećanju djelimično ključala diskusija, koja je ove jeseni vođena na temu držanja deficit-kriterijuma u euro-prostoru. Mi smo upućeni jedni na druge, mi smo saveznici. Ne samo privredno, nego i politički. Ne samo kao umrežena tržišta, nego i kao Unija evropskih država, koja osigurava stabilnost i bezbjednost.

To je Zapadna unija. Pri čemu ovo „zapad“ označava više od samo geopolitičkog interesa ili jedne određene kulture: Zapad reprezentuje univerzalno obećanje slobode i jednakosti, poštovanja ljudskih prava i demokratskog saučestvovanja, a sve garantovano i zaštićeno pravnom državom.

U debatama koje vodimo na temu internacionalnog poretka suviše je prosto misliti i vidjeti Zapad u konfronataciji sa ostatkom svijeta. Ideja vodilja Zapada nije dominacija jedne geografski pozicionirane kulture, koja ostalima propisuje što i kako, nego upravo sušta suprotnost: univerzalno važenje svakom pojedinačnom čovjeku ostvarivog obećanja političkog samoopredjeljenja.

I upravo stoga protivzakonita praksa NSA i ponašanje velikih internet-koncerna, sa ciljem vladavine nad informacijama, predstavljaju povredu zapadnih vrijednosti. I upravo stoga bezobzirno ozvaničavanje privilegija novca u sistemu nekontrolisanih finansijskih tržišta potkopava zapadnu predstavu vladavine prava. I upravo stoga bi jedna Evropa, koja bi bila samo prisilna zajednica pod zajedničkom valutom, bila miljama daleko od svojih pravih ciljeva. I upravo stoga je zapadnim vrijednostima blizi svaki pojedinačni građanin u bilo kojoj autoritarnoj državi ovoga svijeta koji diže svoj glas, od Majdana do Tahrir-Trga, svaki sindikalac u privredama država koje izrabljuju svoju jeftinu radnu snagu, svaki Edward Sowden koji je objelodanio skandal neograničenog kontrolisanja. Bliže nego što mnogi mogu sebi predstaviti.

Snaga poruke Zapada da je individualno pravo čovjeka nepovredivo, leži upravo u činjenici da ovo pravo važi za sve i svuda. Zato često biva i podvrgnuta iskušenju. U takvim situacijama, poruka Zapada ne smije ostati sama i sirota, nego mora biti hrabro i čvrsto branjena. Zato moramo da osnažimo naše saveze. I to ne mogu da budu neki novi, imaginarni, fiktivni savezi. Prije i iznad svega, to moraju biti dokazani i provjerni savezi koje već imamo. U njima 28 država NATO-a i 28 država EU diplomatiji daju na težini: od podrške osiguranju mirovnog plana za Ukrajinu, do vojne pomoći za Kurde u Iraku, ugrožene masovnim ubijanjem.

I Njemačka mora da učini ponešto da bi NATO i zajednička spoljna i bezbjednosna politika EU dobila na vjerodostojnosti. Stoga npr. njemačke kompetencije u bezbjednosnoj i odbrambenoj industriji moraju biti osigurane. Umjesto skraćenja nacionalnih budžeta i istovremenog razbacivanja para na konzervaciji različitosti nacionalnih bezbjednosnih i odbrambenih tehnika, mi u Evropi moramo da vojne sposobnosti međusobom podijelimo i da se ujednimo oko zajedničke vojne tehnologije. Efikasna upotreba evropskih resursa je pravi put a ne izvoz oružja trećim, neuračunivim državama, koje za kratko vrijeme mogu da mutiraju u naše protivnike.

Zahtjev da preuzme više odgovornosti širom svijeta, u Njemačkoj rado shvataju tako da se time traži jači angažman njemačkih borbenih jedinica. Ali, u realnosti, upravo Njemačka, a još više SAD, imaju izvanredno mali broj svojih vojnika u mirovnim operacijama UN. Politikolog August Pradeto, sa Helmut-Šmit-Univerziteta Bundesvera u Hamburgu, dokazao je da od 90.000 globalno agirajućih snaga za očuvanje mira UN samo 200 dolazi iz Njemačke i ne više od 50 iz SAD. Pradeto se sa pravom pita „zašto SAD i ostale zapadne države nisu jače angažovane u mirovnim misijama UN, koje su se u preventivnom konflikt-menadžmentu neuporedivo bolje pokazale nego hightech-ratovi za smjenu režima?“ Pradetov zaključak: „Više angažmana Njemacke ne smije biti poistovjećeno sa više učešća u ratovima, nego prije svega sa jačim angažmanom u mjerama za očuvanje mira.“

Bezbjednost i stabilnost se vojnim sredstvima nikad ne može trajno osigurati. Ko održivo želi da se pobrine za stabilne političke i socijalne odnose, taj mora da podrži privredno blagostanje i založi se za izjednačenost šansi i pravičnost, što dovoljno često podrazumijeva i određenu mjeru preraspodjele bogatstava.

Zajednica evropskih država je nastala i rasla kao prosperirajući privredni prostor, kao civilna mirovna moć i kao veliki region, u kojem su individualna sloboda i ljudska prava zagarantovani. To je i suština evropske snage. Obrnuto gledano: slabost autoritarnih i nepravedno ustanovljenih društava leži u činjenici da svoje članove na duže staze ne mogu da zadovolje. Pobune građana su neka od takvih društava demaskirale i srušile pojedine do zuba naoružane velike sile.

(Die Zeit; preveo: M: VULETIĆ)

Bonus video:

(Mišljenja i stavovi objavljeni u rubrici "Kolumne" nisu nužno i stavovi redakcije "Vijesti")