Džon Vilijam Koltrejn stigao je na željezničku stanicu grada Nagasaki, u istoimenoj prefekturi na ostrvu Kjušu i zadržao se u vozu duže nego što su domaćini očekivali.
Bilo je to dana 14. jula 1966. godine, mladić sa tamnim naočarima, gospodin Osakaru Fukušima iz službenog odbora za doček stupio je u vagon i vidio Koltrejna kako svira flautu.
Zašto svirate flautu, upitao je začuđeni Fukušima. Tražim zvuk Nagasakija, rekao je Koltrejn.
Prvo nagađanje u ovom tekstu - Koltrejn je uzeo flautu da bi dosegao neke visoke tonove tradicionalnih japanskih instrumenata od bambusa, poput flaute šakuhači koja se koristi tokom zen meditacije.
Poznati violončelista Jo Jo Ma, pričao je nedavno na radiju da se publika prosto izgubi kad u njegovom orkestru solo preuzme bambus - flauta i svira melodiju posvećenu zemljotresu u Tokiju 1923. godine. Dešava se neka vrsta transcedencije, neko čudno preplitanje emocija koje ne mogu da objasnim, rekao je Jo Jo Ma.
Nešto slično možda se dogodilo i gospodinu Fukušimi kojeg su Koltrejnove riječi duboko ganule. Vozač će kasnije pričati kako je bio još više iznenađen kad je čuo da slavni muzičar traži da odmah posjeti mjesto gdje je pala atomska bomba, memorijalni hipocentar udara koji je usmrtio više od sedamdeset hiljada ljudi u jednoj sekundi.
Vrelog dana 14. jula Džon Koltrejn stigao je na jedno od najgnusnijih mjesta ljudske istorije, sklopio je ruke u pravcu granitnog spomenika i ostao nepomičan, činilo se vječnost, makar tako kažu svjedoci, među kojima i Fukušima.
Drugo nagađanje u ovom tekstu - Koltrejn je meditirajući pokušao da primi na sebe patnju japanskog naroda. Čak je to i sugerisano u poznatom dokumentarcu Chasing Trane, da je navodno zamišljao američke avione, bombu, talas paklene vreline i haos pred kojim su progutane ulice, naselja, vrtići, bolnice.
Fukušima svjedoči da je Koltrejn gledao u visinu, iznad monolita podignutog u znak sjećanja na zbrisane. Tako ne izgleda na fotografiji, na kojoj je Koltrejn blago pognut, sa rukama naglašeno ispruženim unaprijed.
Teško je ne zalutati u novo nagađanje i odgovoriti kako se Koltrejn povezao sa velikom traumom, odsnosno, kako se Koltrejn molio.
Rođen u svešteničkoj porodici - đedovi su mu bili baptistički popovi - Koltrejn je od malena muziku vidio kao oruđe propovjedi i duhovnog razvoja. Proučavao je istočne religije, u kući mu nije stojala jedna sveta knjiga, interesovali su ga Ajnštajnovi nalazi koji su gurali nauku ka nepoznatom. Bio je stvaralac u punom naletu, DžonKoltrejn, na vrhuncu svoje duhovne moći i htio je da služi dobru.
Te istorijske večeri koncert u Nagasakiju ostao je kao jedno od najčarobnijih trenutaka istorije muzike. Koltrejn je izveo Mir na Zemlji, djelo posvećeno žrtvama atomskog bombardovanja. Nije to bio današnji Japan, bila je to zemlja uništena, odbačena, prokazana, satrvena i Džon Koltrejn, kolos saksofona da se tako rolinsovski izrazim, ali prije svega kolos duha, pojavljuje se da traži mir, praštanje, život i ljubav.
Bili su to trenuci smisla, jedan čovjek pokušavao je da služi dobru.
Umro je godinu kasnije, u četrdesetoj godini.
Jedna afrička pravoslavna crkva slavi Džona Koltrejna kao sveca, neko bi rekao Tajnovidca.
Lijepo je vidjeti ikonu svetitelja sa saksofonom i oreolom, može da se kupi i dobra majica na crkvenom sajtu, po cijeni od dvadeset pet dolara, sa umjetnikom u profilu ispod čuvenog natpisa A Love Supreme.
Ali meni je draža ona crno - bijela fotografija iz ekspres vagona japanskih željeznica, u gradu Nagasakiju, na ostrvu Kjušu, Džon Koltrejn u bijeloj košulji, sa flautom u rukama i osmjehom za gospodina Fukušimu, osmjehom za cijeli svijet.
Bonus video:
