NEKO DRUGI

Tamna strana mjeseca

U situaciji u kojoj se trenutno nalazimo, pojam post-istine podrazumeva napuštanje očiglednih činjenica i njihovo krivotvorenje, od prekrajanja istorije, što se dešava svakog dana, do izvrtanja onoga što vidimo golim okom. Laž je postala legitimna, bilo da je reč o kvazi-nauci ili žutoj štampi. Vesti se, s jedne strane, cenzurišu, a s druge izmišljaju
79 pregleda 1 komentar(a)
super-mjesec, Foto: Reuters
super-mjesec, Foto: Reuters
Ažurirano: 08.04.2017. 08:35h

Pisati o suštini stvari koja nema veze s činjenicama isto je kao da pokušavaš s nekim da se nađeš na tamnoj strani Meseca. (Haruki Murakami)

Oksfordski rečnik je nedavno za svoju reč godine predložio izraz „post-istina”. Tamošnji ugledni filolozi očigledno nisu imali u vidu samo tu čudnu, rekao bih apsurdnu kombinaciju dve reči, već su smatrali da ovaj izraz ima mnogo širi društveni i politički značaj. Ideja naknadne, promenjene istine ne deluje samo zanimljivo, već na neki način i uznemirujuće.

Ali, pre nego što se vratimo ovom čudnom pojmu, pomenuo bih jedan drugi, koji u sebi takođe sadrži odrednicu post. Reč je o pojavi takozvanog postdramskog pozorišta, koja u poslednjih desetak godina privlači pažnju teatarske publike i kritike. Ne bih trošio vaše vreme na preterano detaljnu analizu, reći ću nešto što je pojednostavljena definicija ovog modernog trenda (uz sve bojazni da će me zbog uprošćavanja teatrolozi kritikovati). To je pozorište bez unapred određenog (napisanog) teksta. Raznim umetničkim postupcima dolazi se do krajnjeg rezultata, pozorišne predstave, ali ono što u klasičnom smislu smatramo dramom, tu ne postoji. Ovo pominjem zato što izgleda da, kao što u postdramskom pozorištu nema drame (bar ne one na koju smo navikli), tako u postistinskom pogledu na stvari nema istine (bar ne one na koju smo navikli).

Sada ću se opet malo udaljiti da bih pomenuo jedan drugi, odavno poznati izraz - distopija. U dvadesetom veku pojavljuju se nove vrste utopija, takozvane negativne utopije, odnosno distopije. Najpoznatiji autori distopija su pisci Zamjatin, Haksli i Orvel. U svojim delima, oni na pesimistički način oslikavaju budućnost čovečanstva, pišući kako je sve kontrolisano, zabranjeno i manipulisano. U takvim, budućim društvima vladaju zagađenje, siromaštvo, politička represija i totalitarizam (da li vas ovo podseća na nešto?). Najpoznatiji prikaz distopijskog društva je Orvelov roman „1984”.

Eksploatacija distopije zatim se proširila na film. Ovog puta u vidu zabave, često one sasvim jeftine, pa razni modeli negativnih utopija postaju sadržaji mnogih filmova. Autori tih distopijskih dela poigravaju se frustracijama gledališta i na magičan način iživljavaju njegove strahove, očaj i beznađe. Kad uživate u „Pobesnelom Maksu” vi u stvari uranjate u sopstveni mračni svet, film počinje da se dotiče vaših bolnih tačaka, otvara vaše potisnute užase i vi ih, za tih dva sata, pripisujući sve to izmišljenim junacima u nepostojećem svetu, nekako iživljavate, makar prividno ih se oslobađate. Rekao bih, što je stvarnost surovija i mračnija, negativna utopija je sve lekovitija.

Vratimo se na početak. Za razliku od umetnosti, koja podrazumeva izmišljeni svet, mi u Srbiji živimo u pravoj, stvarnoj distopiji. U situaciji u kojoj se trenutno nalazimo, pojam post-istine podrazumeva napuštanje očiglednih činjenica i njihovo krivotvorenje, od prekrajanja istorije, što se dešava svakog dana, do izvrtanja onoga što vidimo golim okom. Laž je postala legitimna, bilo da je reč o kvazi-nauci ili žutoj štampi. Vesti se, s jedne strane, cenzurišu, a s druge izmišljaju. Stvarnost se ulepšava i to sve ide do granice dobrog ukusa, koji podrazumeva da su građani idioti i da je u cilju njihovog zaluđivanja dozvoljeno sve. Surova stvarnost potpuno je izbačena iz upotrebe a vlast nas, lažući, ubeđuje da živimo jako dobro. I da će biti još bolje. Treba samo malo da sačekamo.

Ponekad je to stvarno čudno. To, što toliko ljudi veruje u nešto što je sasvim suprotno od onoga što im se zapravo događa. Što prihvataju život koji nema veze sa činjenicama i smatraju da je ono što im se nudi - a to je gola laž - istina. U stvari, veruju u post-istinu. Za razliku od „1984”, u kojoj Orvel predviđa jednu strogo uređenu totalitarnu mašineriju, sličnu onoj koju je vizualizovao Fric Lang u „Metropolisu”, ovdašnje okolnosti više podsećaju na „Životinjsku farmu”. I to ne u simboličnoj formi, već bukvalno. Kao da smo svi saterani u tor u kojem divlja borba za opstanak predstavlja jedino pravilo ponašanja, a ljudskost i empatija više ne postoje. A taj tor nalazi se na tamnoj strani meseca.

Autor je reditelj (politika.rs)

Bonus video:

(Mišljenja i stavovi objavljeni u rubrici "Kolumne" nisu nužno i stavovi redakcije "Vijesti")