Tikva ne puca, a žaba se krčka - Vijesti.me
SRBIJA IZMEĐU STVARNOG I MOGUĆEG

Tikva ne puca, a žaba se krčka

Iako je mogla i suza da kane zbog Amfilohija, oponenti Aleksandra Vučića ne bi trebalo da polažu velike nade u njegov raskol sa SPC. I u vjerskom bordu, po svemu sudeći, na djelu je igranje na troznak uoči teških odluka o Kosovu - da se sačuva mantra o nepogrešivosti crkve, a ujedno kaže i spasi duša svoja

Aleksandar Vučić
Aleksandar Vučić (Foto: Beta-AP)

U zemlji zavjeta i jubileja jedan je ovih dana prećutan.

Godina je, otkad je na put krenuo onaj freska voz, sa namjerom da na 16 jezika objasni, južno od Merdara, da je Kosovo Srbija. Zaustavljen je u Raškoj, a režimski mediji su, po običaju, slavili mudru politiku tadašnjeg premijera Aleksandra Vučića koji je sanirao krizu, zaboravljajući da ju je on i proizveo. Uz zaglušujuću buku, ispod radara javnosti, provuklo se tada nekoliko obavljenih zadataka Srbije iz Briselskog sporazuma - na granici je uspostavljena prava carina, dinar je prestao da bude platežno sredstvo na Kosovu, koje je dobilo svoj pozivni broj. Baš kao i nekoliko puta ranije, ali i kasnije, sve dok je polaganjem zakletve srpskih sudija pred predsjednikom Kosova, i uvođenjem Srpske liste u kosovski parlament i u vladu sa Haradinajem, Beograd ispunio sve potpisano u Briselu.

Ostala je albanska obaveza, jedna jedina, ali objašnjena na polovini briselskog papira, da formira zajednicu srpskih opština, što Priština uporno odbija i opstruira. Onaj voz je u međuvremenu zaglavio na lokalnoj pruzi u unutrašnjosti Srbije, freske su izblijedjele, a natpisi popucali, zamućeni tako da ih je teško pročitati, što je bliže realnosti u kojoj Kosovo nije Srbija.

Strategija kuvanja žabe, u kojoj se srbijanska javnost polako privikava realnosti, traje još od tog briselskog potpisa iz aprila 2013. (eto skorog jubileja) uz jezičke bravure kojima je zatrpavana suština, od Kosova sa zvjezdicom i fusnotom, geografske oblasti, samoproglašene republike, davanja izjava umjesto polaganja zakletve sudija i slično. Povremeni glasovi razuma, poput predsjednika SANU Vladimira Kostića koji je primjetio da Kosovo, ni de jure ni de facto nije u Srbiji, prolazili su kroz monstruoznu medijsku šibu kakva nikada prije nije postojala, a vjerovatno je zadugo neće ni biti u postvučićevskoj eri. Vučić je mogao da održava tihu vatru sve dok, po sopstvenoj procjeni, prošlog ljeta nije podigao temperaturu tražeći unutrašnji dijalog o Kosovu, uz isticanje da se mora nekako „iskobeljati iz zamrznutog konflikta“ i pominjući potrebu istorijskog sporazuma.

Tvrdeći da nema gotovo rješenje, Vučić je ipak već na početku ispisao konture: “Da pokušamo da budemo realni, da ne dopustimo sebi da izgubimo ili nekome predamo ono što imamo, ali i da ne čekamo da će nam u ruke doći i ono što smo odavno izgubili.”

I dok su u Srbiji glumili dijalog, on je neke ideje ipak dijelio sa Zapadom, a vjerovatno i sa Istokom. Njegova štampa, sklona čerečenju Vuka Jeremića, složno je prećutala samo tvrdnje ovog političara da Vučić u SAD testira ideju o podjeli Kosova. To je kasnije plasirao i nikad dovoljno ozbiljni Ivica Dačić, a proširili i neki učesnici u predstavi dijaloga, pominjući razmjenu teritorija, sjever Kosova za jug Srbije. Procurilo je da je Vučić razmatrao nešto slično i sa, po ocjenama njegovih medija, najvećim srpskim neprijateljem Džordžom Sorošem, od koga je navodno stigla opaska o tome kako sve inovativne zamisli treba uzeti u obzir.

A onda, kao  da je i sam želio da sa mlakog prebaci na krčkanje, u novogodišnjem intervjuu Televiziji Prva (u okviru turneje  četiri televizije, što bi rekao Njuznet) predsjednik Srbije je prvi put dozvolio sebi da zamisli priznanje Kosova, čak i u teoriji.

"Priznanje Kosova može da se dogodi ako bude postignut veliki dogovor koji odgovara Srbima", rekao je Vučić. Neko je morao da izgleda oparen. Prije svih crkva i u njoj preostali nepenzionisani “A” (pamti li još ko Artemija i Atanasija) - mitropolit Amfilohije koji, čak i na svoj osamdeseti rođendan nastavlja da se naročito ističe, ovoga puta slutnjom da je srpski predsjednik krenuo na “put izdaje”.

Zaboljelo ga je od Amfilofija, bio je na ivici suza, priznao je predsjednik Srbije preksinoć na Javnom servisu, odbijajući da direktno uzvrati mitropolitu, mada ga je prethodnih dana uobičajeno provukao kroz medijsko blato. Pa ipak, Vučićevi oponenti, koji ovih dana iznenada pohode i Cetinje, ne bi trebalo da polažu velike nade u raskol sa SPC, niti u sukob unutar crkve. Za to postoji najmanje 11 miliona ovozemaljskih razloga konvertovanih u eure, koje im je srpski predsjednik obezbijedio iz budžetske rezerve, za dovršetak hrama na Vračaru, a spakovao je i u posebnu knjigu slike manastira obnovljenih na Kosovu, čak i novcem albanske vlade. Uz to, Vučić je naučio lekciju, da ukoliko nešto ne može da završi novcem, doda još novca. A, i u vjerskom bordu, po svemu sudeći, na djelu je igranje na troznak uoči teških odluka o Kosovu - da se sačuva mantra o nepogrešivosti crkve,  a ujedno i kaže, i spasi duša svoja.

Osim što je Amfilohije to rekao brutalnije, suštinski nije drugačije od izjave patrijarha Irineja, koji je još prošlog ljeta upozorio da srpski državnici ne smiju nikada da daju svoju saglasnost na otuđenje Kosova i Metohije, “jer ono što se silom uzme, to se i vrati, ono što se pokloni nekome, to je za svagda izgubljeno” .  Ta izjava, opet, samo je pjesnički opis zamrznutog konflikta koji traže Amfilohije i potpisnici apela za odbranu Kosova, što je i ključna tačka neslaganja sa Vučićem.  Pri čemu, energija i motiv tih potpisnika, protokom vremena sve više podsjeća na onog advokata kome sin pripravnik svečano objavljuje da je okončao sudski predmet, koji je ovaj vodio 20 godina. Budalo, taj te predmet školovao, uzvraća stari fiškal. Nekoliko decenija zamrznutog konflikta do nekog novog haosa na Balkanu, nije loše za profesionalne nacionalne radnike.

U win-win kombinaciji ni Vučić nema razloga da baš zasuzi. Notirao je još jednom ko bi sve mogao da mu pravi problem, ako i kada dođe vrijeme za teške odluke. Plus, iz sukoba je izašao kao polubožanstvo, koga je sam Gospod poslao da se “lavovski bori za Kosovo”, kako ga je opjevao Irinej. Mandat da nastavi, a nije loše ni pred beogradske izbore. Skoro, pa dogovoreni sparing.

A sad tiha vatra, da se dobro ukrčka, pa na proljeće ponovo.


Najčitanije iz sekcije Kolumne