On je sada, izgleda, u stranci više kultni lider nego predsjednik, tako da se partija preobražava u njegov imidž”.
Svi mislite na Đukanovića i njegovu Demokratsku partiju socijalista (DPS), a ovo je u stvari viđenje Republikanske stranke i predsjednika Trampa od strane profesora Nika Smita, koji predaje etiku na Univerzitetu u Nju Hempširu.
Slično američku zbilju komentariše i Tomas Švarc, profesor istorije i politikologije na Univerzitetu Vanderbilt: “Tramp ima bedem republikanaca koji za sebe vide više štete u tome da mu se suprotstave nego da ga podrže”. Isti DPS, dakle. Ešalon pokornih prvaka koji se zaklinju na odanost Đukanoviću iz ličnog interesa ili iz golog straha.
Sve u svemu, uoči Kongresa vladajućih socijalista, Đukanović može da nakrivi kapu. On je apsolutni gospodar stranke, a u crnogorskom slučaju to znači i države.
Oba krila DPS, i ono zvanično u odijelima i ono neformalno sa heklerima, jednoglasno se spremaju da izaberu Đukanovića za još jedan četvorogodišnji mandat. Sedmi ili koji već po redu. Sramota je i za DPS i za Crnu Goru da nema drugog izbora. Da su svi taoci moći i samoljublja jednog čovjeka. Ali, da nam bude lakše, slično je i sa velikom Amerikom. “Predsjednikovo ponašanje na vlasti ne treba da nas iznenadi. Ali uistinu je poražavajuća naša tolerancija prema tom ponašanju. Možda će najstrašniji - i najdugotrajniji - efekat na našu demokratiju biti to što smo jednostavno prestali da budemo šokirani”, napisao je Džek Flejk, jedan od rijetkih republikanaca koji se nije predao Trampu.
Još ovaj put
A samo da zna kako je nama. U Montenegru. Čak i da je tačno ono što pričaju Đukanovićevi pokrovitelji iz Amerike, da je najveći vizionar među ratnim zločincima i korumpiranim liderima na Balkanu, kojih smo se nagledali u posljednje tri decenije - vrijeme je bilo da DPS izabere novog lidera. Umjesto toga, svi u njegovoj stranci horski ponavljaju da im je “Milo jedini kandidat za predsjednika”. Još ovaj put. Ubjeđuju ga da je posljednji, iako su mu isto govorili prije četiri, osam, petnaest godina ili dvadeset pet godina.
“Začkoljica je u tome što su članovi njegove administracije jednako pokvareni kao on. Svakom monstrumu u istoriji - to treba naglasiti - bila je potrebna velika pomoć da bi sproveo svoju politiku”.
Ni ovaj se citat ne odnosi na Đukanovića i njegov DPS. Ovako poznati američki pjesnik Čarls Simić kritički sagledava Republikansku stranku i Trampovu vladavinu. Ali, priznajem, nema šta da se doda ni u slučaju Montenegra. Čak se opis stanja ne mora tražiti u pjesničkim metaforama već je slične konstatacije moguće pročitati čak i u birokratskim izvještajima Brisela o napretku Crne Gore u kojima se godinama ponavljaju stavovi o kontrolisanom pravosuđu, zarobljenim institucijama, endemskoj korupciji. Ne postoji jasna linija razgraničenja između vlasti i podzemlja, pisalo je u jednom od tih dokumenata!
Svaka vlast kvari čovjeka, apsolutna najviše. Tri decenije nepromijenjene vlasti DPS i Đukanovića lično razorile su institucije, korumpirale društvo, posijale mržnju i podjele, poharale resurse. I od jedne male zemlje koja bi mogla da liči na Švajcarsku ili Austriju, napravila siromašni kutak Evrope u kome blizu 30 odsto stanovništva živi na granici socijalnog minimuma.
Za ovih trideset godina bar dvije generacije su izgubile budućnost jer su pogašene fabrike, pokradena državna imovina, čitava ekonomija svedena na turizam i usluge. Korupcija i pljačka koju sprovode najveće apologete Đukanovća, naši Lindzi Grejemi, za svoj interes a u ime Predsjednika, uvela je Montenegro u klub prezaduženih država i neodrživih ekonomija. Zato je Crna Gora na koljenima - da bi ustala, Đukanovićev sistem mora da se demontira. Ali taj proces se opet odlaže na neodređeno vrijeme pošto je izvjesno da će i nakon predstojećeg kongresa DPS Đukanović ostati na čelu partije. A to znači i države.
Mediji na meti
Šta je posao odgovornih medija osim da pišu o pomenutim anomalijama? Korupciji, namještenim tenderima, nenamjenskom trošenju javnih prihoda, zavisnim i kontrolisanim insitucijama, torturi, uništavanju okoline... Novinari su psi čuvari demokratskih vrijednosti i zaštitnici javnog interesa. I njihov posao je da istražuju otkud predsjedniku države, koji radi za platu nešto veću od hiljadu eura mjesečno, na ruci sat od 106 hiljada eura?! Ili, kako njegov brat može biti jedan od tri najbogatija građanina Crne Gore ako nikad nije imao ozbiljan posao i biznis?! Zar ima nešto važnije nego osvijetliti kako je Đukanovićev sin dobio više koncesija za gradnju malih hidroelektrena dok je njegov otac bio premijer. Ili istražiti kako Đukanovićeva sestra kao advokat dobija poslove zastupanja i otvaranja kompanija većine najkrupnijih stranih investitora... Sumirajući učinak predsjednika Trampa, Čarls Simić piše: “Sada živimo u zemlji čiji je politički sistem previše korumpiran da se odbrani od lopuža...”! Simić zaključuje da Amerikanci bolje nijesu ni zaslužili.
Šta tek reći za Crnu Goru?! Naš predsjednik kaže - neću dati ostavku, šta mi možete. A propaganda koju samo on naziva medijima onda orkestrirano kreće u linč onih koji su se usudili da pišu o svim problemima crnogorskog društva. Za razliku od predsjednika Trampa, koji najboljm medijima u Americi kaže samo fake news - naš predsjednik nama poručuje kako smo medijska mafija. Digao je policiju, pravosuđe, propagandu, sve poluge ove male zemlje da bi doveo do našeg gašenja. I to predstavio kao posljedicu normalne tržišne utakmice. Kakav cinizam.
“Lažljivi mediji nijesu moji neprijatelji, oni su neprijatelji američkog naroda”, kaže Tramp. Kad slušam njega, kao da čitam Đukanovića. Naš predsjednik čak ide korak dalje. Javno poručuje da odgovorni mediji u Crnoj Gori nijesu samo fake news već i “fašistički”! Jer onaj ko piše kako njegov sin dobija koncesije za hidroelektrane ili poslove na najvećim projektima u zemlji, vođenim od strane strateških investitora njegovog oca premijera/predsjednika, baš zato što je njegov sin - taj ispada fašista! “Ako vi šaljete poruku da moj sin ne može da bude neko ko se bavi biznisom na crnogorskom ekonomskom prostoru, to je poruka da bi neko trebalo biti diskriminisan. To su fašističke ideje. Mislim da se s fašizmom ne mogu praviti kompromisi“, poručuje doživotni predsjednik.
Taoci lične sudbine jednog čovjeka
Nekadašnji mirovni posrednik za bivšu SFRJ i psihijatar, dr Dejvid Oven, nakon dužeg druženja sa političarima, među kojima je tada bio i mladi Đukanović, definisao je takozvani “hubris sindrom” kojim opisuje stečene promjene ličnosti usljed konzumiranja vlasti. Dr Oven kao glavne karakteristike ovog sindroma navodi “nepokolebljivu samouvjerenost u ispravnost svojih odluka, identifikaciju nacije sa sopstvenom ličnošću, prikazivanje akcija koje imaju za cilj promociju svog imidža kao opšte korisne, suštinsku nekompetentnost koja se pokriva izraženom samouvjerenošću, osjetljivost na kritiku, gubitak odnosa sa realnošću”... Milo ili Tramp - kome više priliči ovako slikovit opis?!
Nikol Sterdžen, škotska premijerka dodaje i Džonsona, britanskog premijera. Ona kaže da “ono što lideri kao što su Džonson i Tramp imaju zajedničko jeste da vjeruju kako ništa ne može da stane na put njihovih interesa. Ni činjenice, ni dokazi. Ni vladavina zakona. Ni demokratija”. Đukanović, primjera radi, direktno demonstrira pomenuto ponašanje u slučaju šefa svog kabineta Slavoljuba Stijepovića - sedam mjeseci nakon što je protiv njega podignuta optužnica za korupciju i pranje novca, on ga drži na istom mjestu. Uz sarkastičan izgovor da je svako nevin dok sud ne kaže posljednju riječ. Jednostavno, Đukanović ne umije drugačije. Nije znao ni prije deset ili petnaest godina, a kamoli danas kada je Hubrisov sindrom uzeo maha.
A da je nakon referenduma 2006. bio vizionar i da se povukao, Crna Gora bi danas možda već bila punopravni član Evropske unije. Sa svim urađenim domaćim zadacima, posebno onim vezanim za vladavinu prava, nezavisnost institucija, korupciju i slobodne izbore. Sada je očito suviše kasno i Đukanović je nemoćan da preusmjeri točak istorije na onu drugu, pozitivnu stranu. Nije imao snage da prije dvije godine istakne drugog kandidata za šefa države, kao što danas ista njegova stranka nema hrabrosti da izabere novog lidera. Ispada tako da je čitavo društvo, a ne samo DPS, talac Đukanovićeve lične sudbine. Kada je Đukanović došao na vlast, na čelu Amerike je bio Džordž Buš stariji. Kako sada stvari stoje, Đukanović ima šanse da isprati i aktuelnog američkog predsjednika, Trampa. Nakon što je isto učinio sa Klintonom, Bušom mlađim, Obamom, od kojih je svaki od pomenutih bio po dva mandata u Bijeloj kući. U svakoj iole normalnoj zajednici ubjedljiva većina građana bi bila šokirana činjenicom da je jedan političar na vlasti 30 godina. I da i dalje ne odustaje. I to je, kako reče republikanac Flejk, najpogubnija i najdugotrajnija posljedica za crnogorsko društvo. Što smo odavno prestali da se šokiramo i što smo pristali na sve. Koliko god šokantno bilo.
Bonus video:
