Važan nauk iz propalog vojnog puča u Turskoj glasi: turska vojska ne govori jednim glasom. Jer, nije "armija" pokušala da ustane na predsjednika Tadžipa Erdogana, nego samo jedan njen dio - a taj, na propast osuđeni, poduhvat brzo se urušio sam u sebe. U sistematskoj izgradnji sopstvene moći, Erdogan je proteklih godina vodio računa o tome da sitematski skreše samostalnost turskih vojnih snaga, a istovremeno i da potencijalne protivnike izigra jednog protiv drugog.
Primer za to je i ophođenje sa privredim preduzećima pod kontrolom generala. Turska armija, druga po veličini u okviru NATO-a, sa preko 600.000 aktivnih ljudi, istovremeno je i bitan privredni igrač u Turskoj, što joj je u prošlosti dopuštalo nezavisnost - koja je Erdoganu bila trn u oku. Najpoznatiji primer je armijski fond Oyak. Svi turski oficiri moraju da se učlane u njega. Pri stupanju u penziju iz ovog fonda se oficirima isplaćuju obilate nadoknade. Sa obaveznim vojničkim uplatama kao kapitalom, Oyak se uzdigao u koncern, koji je za spoljne posmatrače bio skoro pa nepregledan. Više desetina preduzeća sa više od 30.000 zaposlenih, a sve pod krovom Oyak, koji posjeduje sopstvenu banku i rudnike, a akcionar je i u željezarama, liferant automobilske industrije. Ne samo u Turskoj nego i u inostranstvu: prije godinu dana je objaveljno da je Oyak preuzeo frankfurtski aluminijumski koncern Almatis. Turski vojni ekspert Metin Gürcan konstatuje da je Oyak "bogati, veliki, moćni i produktivni privredni konglomerat".
U maju ove godine, na vrhu ovog konglomerata došlo je do neočekivanih kadrovskih promjena: predsjednik borda direktora Coskun Ulusoy i još nekoliko vodećih ljudi koncerna, svi bivši oficiri, podnijeli su ostavke. Nasljednik Ulusoya je bio Süleyman Savas Erdem, službenik koji važi za bliskog Erdoganu. "Operacija Oyak" je protekla glatko, a turski mediji joj nisu poklonili puno pažnje, iako je upravo ona primjer za to kako je Erdoganov aparat moći širio kontrolu nad vojskom.
Drugo polje u ideološkoj borbi je rvanje oko pitanja da li absolventi religiozno utemljene Imam-Hatip škole smiju da budu primljeni na oficirske akademije. U školi Imam-Hatip se predaje uobičajno školsko štivo, ali se pri tome posebno akcentira pitanje znanja o islamu. Erdogan je takođe završio jednu takvu školu, a njegova AKP, Partija za pravdu i razvoj sistematski pospješuje osnivanje i širenje ovakvih ustanova, koje vidi kao kadrovske kovačnice za AKP sa ciljem trajne vladavine partije nad državnim aparatom.
Uprkos tome, diplomcima Imam-Hatip škole do sada je bio zabranjen upis na oficirske akademije. Političari AKP i mediji, koje vladajuća partija kontroliše, već godinama zahtijvaju da se to stanje promijeni, no do sada su generali bili gluvi na njihove zahtjeve. Generali sebe vide kao posljednje mohikance sekularizma u smislu neprijateljstva prema religijama utemeljitelja države Kemala Ataturka. Ali, sada je samo pitanje vremena kad će zbog koncentracije moći u rukama Erdogana i ova posljednja barijera „stare Turske“ pasti.
Sa druge strane, armiju i AKP je zbližio jedan zajednički protivnik. U masovnim i često problematičnim procesima, u kojima se sudilo navodim pučistima armije protiv Erdogana (afere "Ergenekon" i "Teški čekić"), AKP je u kooperaciji sa Pokretom islamskog propovednika Fethullah Gülen poslala na dugogodišnje zatvorske kazne cijelu gomilu oficira. Ergenekon-procesi su trajali od 2007. do 2013. i završili se masovnim robijama. No iste godine izbija svađa u miljeu političkog islama u Turskoj, u kojoj sudjeluju AKP i Gülenov Pokret: profiter je bila armija. Pritisak na nju je popustio, a Gülen biva proglašen za Erdoganovog neprijatelja broj 1.
Proteklih nekoliko mjeseci turski mediji sve su češće prenosili glasine da se u armiji kuju pučistički planovi. Generlaštab se stoga našao prisiljenim da reaguje na ove tekstove. Krajem marta vođstvo armije je objavilo da su ovi novinarski izvještaji u potpunosti bespredmetni te da je nezamislivo da bi turske vojne snage mogle da trpe aktivnosti koje "odstupaju od lanca naređenja". Na vrhu ovog lanca je predsjednik države T. Erdogan. Brza propast pokušaja puča u noći sa 15. na 16. juli 2016. dokaz je da ova rečenica i dalje važi. A i tek će, više nego ikad.
Frankfurter Allgemeine Zeitung (FAZ), Prevod: Mirko Vuletić
Bonus video:
